Ante Matić

Grumen iskona na dlanu Boga


Matićeva lirska ostvarenja zrcale originalnost, upečatljivost, bogatu simboliku te povijesnu i literarnu trajnost. Iz široka spektra njegovih nadahnuća donosimo nekoliko poetskih kreacija protkanih duhovnošću.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Istaknuti pjesnik, pisac, esejist, prevoditelj, književni kritičar, polemičar i akademik Ante Matić rođen je 27. veljače 1945. u duvanjskome selu Borčanu, kao sedmo dijete od desetero, koliko ih je na svijet donijela majka Anđe, rođenjem Martinović. Nakon gimnazije teologiju je studirao u Firenci, talijanski jezik u Sieni, filozofiju i sociologiju u Skopju i Beogradu, a novinarstvo u Zagrebu gdje danas živi i djeluje. Jedan je od osnivača mjesečnika Naša ognjišta i tjednika Susedgradski list. Bio je glavni urednik mjesečnika Grafičar te novinar, kolumnist i urednik Večernjeg lista. Prozu i poeziju piše i objavljuje od 1965. Prevodio je talijanske, španjolske i njemačke pjesnike. Zastupljen je prozom i poezijom u antologijama u Hrvatskoj i Italiji. Pjesme i kratke priče uvrštene su mu u čitanke u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a prevođen je na talijanski, njemački, makedonski, rumunjski, španjolski i engleski jezik. Autor 14 knjiga proze i poezije, objavljenih u Zagrebu, Duvnu, Sarajevu, Mostaru, Travniku i Rijeci, dobitnik je Danteove nagrade za poemu Canto dolente u Firenci l971., a dvije godine kasnije nagrađen je Areninom nagradom za kratku priču u Zagrebu. Za knjigu pjesama Nebeska galija 2001. dobio je prestižnu Šimićevu nagradu, a 2002. nagradu Matice hrvatske za novelu Sizif i mrav. Kroz njegovu prozu defiliraju povijesno poznati likovi i obični ljudi u svakodnevnim borbama i nesvakidašnjim sudbinama. Govoreći o njegovoj knjizi Priča o Hrvatima, Miljenko Stojić ističe kako je u tom djelunabitniji odnos čovjeka prema čovjeku, domovini i Bogu, te hvali autorove nadahnute opise ljudske duše i krajolika, pronicljiv stil, pitke retke i ljepotu izričaja. A kad je riječ o poeziji, izdvojimo riječi Fabijana Lovrića koji je istaknuo nesvakidašnju ljepotu Matićevih lirskih tvorevina osvrćući se na Kamenu knjigu, njezine sveljudske i svehrvatske teme, originalnost, upečatljivost, bogatu simboliku te povijesnu i literarnu trajnost. „Ova fascinantna knjiga u literarnom, estetskom, stilskom i vrijednosnom smislu u dosegu je Šimićeve, Makove i Šopove poezije“, zapisao je Lovrić, a mi donosimo nekoliko Matićevih poetskih kreacija protkanih duhovnošću.

KNJIŽEVNI ALAT
Dakle
Dobri Bože
Bez ruku ne može
Treba imati papira olovku
Može računalo stara mašina
Moraš probuditi sebi priču
Roditi kad u tebi dozrije
Od književnog alata
Moraš imat smisla
za opis krajolika
i smrtnika
Na kraju,
sklopiš ruke
kao na molitvu
i stade mu srce,
posve tiho,tiho,
sve tiše i tiše,
tako se piše,
kao što se
bitiše
diše
iše
še
e
 
DEMEJANA 
Sjedim
na stećku
na kojem
je sjedio otac
i otac njegova oca
sve oko mene miriše
glasa se lista cvjeta buja
čak mi se pričinja iz prikrajka
da me miroljubivo pogleda guja
ne mogu se nagledati divote krajolika
niti mogu se nadisati čistote zraka
i mogao bih ovdje ostat do mraka
dok u brdima ječi davna svirka
kad se noću na moj put spusti
kad mi srce u grudima stane
 sve u meni napokon utihne
iz kamena će izmilit tišine
Pokojnom ocu nespokojni sin
 
PLAVA MATI
Majko plava, biseru svemira
Zvjezdano gnijezdo jave i sna
Bezdana dubino dobra i zloga
Grumen iskona na dlanu Boga
Ljudska te noga gazi od davnina
Molitve, koraci i krici u tišini tmina
Do nigdina, dubina, do nedosega
Do praznina, do svega, do Boga
Sve što voliš napušteno sanja
Što nemaš ne možeš ni dati
Kad htjedneš biti najsretnija
Plava mati bit ćeš najsmrtnija
Majko kamenja, drveća i cvijeća
Majko zvijeri, ptica, riba  i crvića
Vodama, šumama, planinama
Najljepša si među zvijezdama
 
PUSTOLOVINA
Milijunima ljeta
Mrvica beskraja
Oko sunca leta
Posvuda zjape mrtva doba
U sebe urušene postankom
Nebesa Svijeta i Čovjeka
Milijardama kriknulih sudbina
U bezdanu nebeskih pustolina
U nevidljivom koritu vremena
Smiruju tvari iz pratvari
Jedri beskrajna davnina
I svemirska pustolovina
Od početka nemira
Životi se sele
U beskraju svemira
Sjene hudih sudbina
Lebde iz praskozorja
Iz strašnih praznina
Gledano okom čovjeka
Od postanka smo sami
Sred nebeskog zakutka
Kotrljamo se u sunčevu jatu
I nitko zna tko je kome brat
Tko otac tko mati
Teško da itko shvati
U beznano ništavilo
Valja nama putovati

STVARANJA
U početku bi ništa
Iz ništa sve nasta
I ništa nije nastalo
Što ne bijaše nešto
Iz ništa nasta nešto
Iz nešta drugo nešta
Iz nešta nasta svašta
Iz svašta opet ništa
I ništa je bilo u nama
I nešto je bilo s ništa
I svešto opet kao nešto
I ništa opet kao svašta
I sve je to nekako išlo
Dok nije malo ništa
Naraslo toliko da nije
Moglo stati u svašta
Sve se mijenjalo
Bivalo i nestajalo
Išlo iz ništa u nešto
Da bi se ovremenilo
Kad vremena nesta
Nešto u ništa posta
Svašta u nešto biva
I u ništavilu pliva

POSLJEDNJA ŽELJA
Da mi je sada iz ove bolnice
Na čas skoknuti u moje selo
Sve opet ozelenilo i procvalo
Zaodijenulo se u tisuće boja
Kamo moje puste želje lete
A ja sam prikovan za krevet
I pokušavam opet biti dijete
Čekam smrt a ona ne dolazi
U samoći sobe listam novine
Buljim u strop, slušam radio
I bojim se smrti, bojim Bože
Kad bih mogao poput misli
Pobjeći od strašna što stiže
Otić daleko što dalje i dalje
Dok smrti stiže sve to bliže
Nikad više ići
nikad očima vidjeti
drveće kuće draga lica
nikad više proći poljem
pokraj potoka pa uz brdo
počinuti malo na stećku
dok sve uokolo miriše
osjećati kako tišina
u svemu diše
i srce kuca
sve tiše
Bog poslao anđela
Da probudi u vremenu
Drage neumrle predjele
Kućicu u meni kamenu