Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Pjesnik i prozaist Ante Jakšić rođen je 22. travnja 1912. u Beregu gdje je završio šestogodišnju osnovnu školu. Prvo se školovao za bravarski obrt, potom upisao sjemenište u Baču, a gimnazijski je put nastavio u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Travniku i Somboru gdje ga je i završio. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je hrvatski jezik i romanistiku, a bio je profesor u Travniku, Badiji, Tuzli, Osijeku, Belom Manastiru, Slavonskom Brodu, Gospiću, Subotici, Karlovcu i Zagrebu gdje je umro 30. studenoga 1987., a ukopan je u Beregu.  

Prvu pjesmu objavio je 1929. u gimnazijskom listu Travničko smilje, a 1930-ih se priključuje krugu književnika bliskih Katoličkoj Crkvi, okupljenih oko časopisa s kojima tada i sam surađuje. U rodnom mjestu 1982. uručena mu je povelja pape Ivana Pavla II. kojom mu se odalo priznanje kao uglednom katoličkom djelatniku.

Iza njega je ostao niz vrijednih knjiga i uz Aleksu Kokića jedan je od najznačajnijih književnika vjerskog nadahnuća među bačkim Hrvatima, a zaslužio je i epitet jednog od najistaknutijih hrvatskih pjesnika katoličkog usmjerenja u 20. stoljeću. Njegovi su stihovi počesto divne i dirljive molitve, a nekima od njih podsjećamo na vrijednost i ljepotu duhovne poezije bačkog pjesnika.

HVALA TI GOSPODINE
Hvala ti, Gospodine, što si poljanama dao sunce 
da se pred njegovim licem žita zarumene.
Hvala ti, što si lastavicama dao 
da pod strehom grade gnijezda 
i što u dobroti svojoj
nisi zaboravio ni mene.

Hvala ti, što sam često pod tuđim noćio krovom
i gorak zalogaj jeo 
i gorke slušao riječi,
hvala ti, što si me nadom uvijek tješio novom 
i što zaborav tugu 
za vedrim satima liječi.

Hvala ti, što sam kao neznanac išao svijetom 
i nisam pružao ruku ljudskoj varljivoj sreći, 
i što su boli ulje za svjetiljku u duši, 
i što u većoj patnji čovjek postaje veći.

I zato hvala ti, što si poljanama dao sunce 
da se pred njegovim licem žita zarumene, 
hvala ti što si lastavicama dao 
da pod strehom grade gnijezda 
i što si radošću bolnom 
i moje ozario zjene.

KOLIKO JE ČOVJEK UPALIO SVJETALA
Koliko je čovjek upalio svjetala 
i u prolazan život svog uma ostavio znak, 
ali bez tvoga svjetla, Gospodine, 
u duši je tjeskoba, 
u duši je mrak.

Koliko je čovjek podigao zgrada 
da iz njih raspliće pravdu 
i život olakša grub,
ali bez tvoje pravde gorčinom je satkana nada 
i čvrste utvrde ruši prolaznosti zub.

Koliko se već uzoholilo ljudi 
da Tebe iz života zbrišu
i pred istinom tvojom svog grijeha pritaje strah, 
a Ti si vječito ovdje 
dok usne njihove trunu 
i vrijeme po njima slaže pepeo i prah.

O, Ti, što jedini daješ smisao ljudskom životu 
i teret njegova križa i sam si uzeo na se, 
ražari u srcu svakom svoga svjetla ljepotu 
i nek po milosti tvojoj 
svi se zalutali spase!

U TVOJOJ BLIZINI
Hvala Ti, Gospodine, što si mi časove često 
nadahnuo mirom,
da u jutarnjem svjetlu gledani nebo i laste,
i ovo cvijeće,
što tako nedužno
uz cestu zaboravljeno raste.

Jer kada uza me ne bi Tvoje blagosti bilo, 
kako bih vidio grane gdje se na suncu njišu, 
kako bih slušao pjesme dobrih bezbrižnih ptica, 
koje plavetnilom neba krilima stihove pišu!

I kako bih uvečer kasno, dok stabla bdiju u dolu,
kako bih spoznao da je ljepote skriveno mnogo 
u mome svagdanjem bolu!

I zato hvala Ti, što si u svojoj dobroti dao 
da mirno gledati mogu plavetnilo neba i laste, 
i ovo zaboravljeno cvijeće, što tako nedužno raste.

MOLITVA ZA BAKU
Molim Ti se, Gospodine, ove kasne večeri 
dok izgubljene bdiju seoske kuće u mraku, 
molim ti se, kao što se djeca mole, 
za svoju sirotu baku.

Pred Tvojim pravednim licem sada skrušeno stoji, 
jer si joj skinuo s leđa 
duboke starosti breme.
I Ti ćeš vagnuti sada plodove njezinih dana, 
na jednu stranu će kukolj, 
na drugu pšenično sjeme.

Ako možda i nije uvijek mislila na Te
kad je na vratima njenim prosjak tražio lijeka,
sjeti se kako sam često do nje došao gladan
i kako slasno sam pio
iz stare muzlice mlijeka.

I premda tvrda je bila i malo vodila brige
o svoga bližnjega sreći,
sjeti se, kako sam često onako pognut i mokar 
zaklon našao pored tople njezine peći.

Sjeti se da je mnogo tužnih imala dana
i da su nevolje razne prignule leđa joj jaka, 
sjeti se, da me je ipak voljela tako nježno,
i da je starica ova moja sirota baka.