Fabijan Lovrić

Bog je jedini, što vječnost otvara


Svestrani stvaratelj svakodnevno piše pronalazeći inspiraciju u svim sferama čovjekova trajanja i svijeta. Posebno mjesto u Lovrićevu opusu imaju duhovni sadržaji.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Fabijan Lovrić rođen je u Tuzli 1953. Nakon završene osnovne škole u Ljubačama i Kiseljaku te srednjoškolskog obrazovanja i Više pedagoške akademije u Tuzli, njegovo profesionalno usavršavanje nastavilo se u nekoliko područja – u Beogradu je diplomirao novinarstvo, Visoku učiteljsku školu završio je u Zadru, a u Zagrebu je pohađao Poslijediplomski znanstveni studij književnosti. Ovaj učitelj s višedesetljetnim učiteljskim iskustvom i adresom u Kninu desetljećima na književnom planu ostvaruje u zemlji i inozemstvu zapažene rezultate u poeziji, prozi i kritici. Od 1967., kada se prvi put s poezijom javio u Modroj lasti, objavio je više od 30 samostalnih i 15 knjiga s drugim autorima, i višestruko je nagrađivan te prevođen (na slovenski, češki, engleski, talijanski, albanski, portugalski, makedonski, njemački i kineski jezik), a zastupljen je u brojnim zbornicima i antologijama na domaćim prostorima i izvan njih. Dugogodišnji je član brojnih književnih udruga, a angažiran je i kao novinar, urednik i priređivač novih izdanja, kulturni djelatnik, te je dopisnikom mnogih domaćih i inozemnih listova i znanstvenih te književnih časopisa. Ovaj svestrani stvaratelj svakodnevno piše pronalazeći inspiraciju u svim sferama čovjekova trajanja i svijeta. Posebno mjesto u njegovu opusu imaju duhovni sadržaji. Iz riznice Lovrićeve duhovne poezije donosimo stihove koji će, zasigurno, i vas potaknuti na razmišljanje o životu i vjeri.

 

Ecce homo

O kako mogu predati im Boga
kad On je vječan,
iznad nas ljudi,
i tko mu sudi
taj razuma nema?

Kako suditi vjetru iznad sjena?
Gdje je vatra gorućega grma?
Zar tako crna pustoš u čovjeku
vlada nad svjetlom?

U muci takvoj,
jedino što mogu,
pomoliti se,
njemu,
živom Bogu,
i predati svjetini što čeka
kosti i meso,
običnog čovjeka?


 

Srce ruže

Srce je moje ranjivo ko ruža.
Na blagom vjetru raspe se po stazi.
Tko god da prođe, latice mi gazi,
nit grm s bodljama zaštitu ne pruža.

Zašto se, Gospo, pred dobrotom raspem?
U trnju rođen, rascvjetan na suncu:
ko tvoje lice ljubljenom jedincu
molitvom želim uz Boga da zaspem.

Suviše kratko traje moja nada.
Više sam staza pored balustrada,
zaboravljena brižnosti vrtlara.

Bog je jedini, što vječnost otvara.
Moj napor, sličan česticama straha,
samo je staza na putu do praha.

 

 

Suze Svetoga Lovre

Munje tišine, u dubini neba,
tek sijev samo rasplakanog sveca.
Začudna svjetlost, očima galeba
prebire zv'jezde, ko po žalu djeca

dok traže školjke u vlažnosti p'jeska.
Noćna širina prokaplje put Zemlje:
to Sveti Lovro u traženju bljeska
plače zbog ljudi, zbog Onog što dremlje

nad sviješću ljudi, nad putokazom
koji ih vodi u dubinu Hada
i zadnjom nadom suze gore stazom

kojom će proći osuđena stada.
Uzalud Lovro svjetlost suza lije,
živjeti s Bogom; treba mnogo prije.