Antun Branko Šimić

I smrt će biti sasma nešto ljudsko


Dominantni motivi Šimićeve lirike su ljubav i smrt, jer se u njima i pomoću njih očituju početak i svršetak života. Podsjetimo se Šimićevih stihova o putu i koncu čovječjeg ovozemaljskog trajanja.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Antun Branko Šimić rođen je 18. studenoga 1898. u obitelji Vide i Martina Šimića u hercegovačkome selu Drinovcima, a preminuo je od tuberkuloze 2. svibnja 1925. u Zagrebu. Velikan hrvatskog pjesništva za književnost se živo zainteresirao i počeo pisati još kao učenik, a u osmom razredu napustio je školu, postavši slobodan književnik i publicist. Pokrenuo je časopise Vijavica i Juriš, zatim s Milanom Begovićem Savremenik, a kasnije i časopis Književnik koji je pokušao nastaviti njegov brat Stanislav Šimić. Prvak hrvatskog ekspresionizma bio je pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj, koji je bio i izvanredno informiran o suvremenim kretanjima u europskim književnostima. Tijekom kratkog života objelodanio je samo jednu zbirku – Preobraženja (1920.), kojom je otvorio nove poetske staze, dok njegove znalački napisane kritike i danas služe za primjer. Prepoznatljiv po neobično sažetom, čistom i punom izrazu ovaj, reći će književni znalci, više misaon nego emocionalan pjesnik, upuštao se u bolno traženje smisla ljudskog postojanja i na relaciji krajnjih čovjekovih polova život – smrt pokušavao prodrijeti u „beskrajno unutra“ ljudskog bića. Kroz svoj opus opjevava sebe, vlastite sukobe s gradom i tijelom, tražeći u tim stihovima utjehu i istodobno tješeći druge. Njegov doživljaj života i svijeta započinje i završava na spoznaji nestajanja tijela i narastanja duha. Iz tog sukoba tijela i duha nastaju njegove primarne pjesničke vizije. Dominantni motivi Šimićeve lirike su ljubav i smrt, jer se u njima i pomoću njih očituju početak i svršetak života. Kroz stihove ciklusa o siromasima pjevajući o bijednima i siromašnima pjesnik pronalazi ljude srodne sebi. Iako se bavio motivima o kojima su pisali i mnogi drugi, Šimić je govorio novim glasom, dajući riječima toliko simbolike kao nijedan pjesnik do tada. On je iz konkretnog stvarao posve nove, nestvarne i složenije svjetove – odstvarivao je stvari. Podsjetimo se Šimićevih stihova o putu i kraju čovječjeg ovozemaljskog trajanja.

MOLITVA NA PUTU

Bože
koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv
vodi me i dalje koncu mojih želja

Ne ostavi me
umorna i sama nasred puta

Obrazi su moji blijedi
i moje misli nemoćno ko moje ruke vise

Bože
daj da novo plavo jutro
iz umora digne moje misli
da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi

Budi
nad mojom glavom moja pratilica zvijezda

 

NAĐENI BOG

Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti

 

SMRT I JA

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
             Jednog dana
ja zastanem
           a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen pravi je početak:
kad kraljuje dalje sama

 

SMRT

I smrt će biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.

I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki
svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade

Mati će živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dana.