Ivo Raguž: Glazba s Bistrika još odzvanja


Preko stihova stolačkog pjesnika upoznat ćemo hercegovačkog čovjeka i njegovu tradiciju. Na osobit način oslikava stolačko brdo Križevac, snagu zvona s Bistrika te doživljaje i ozračja blagdana u zavičaju i drugdje.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Hercegovački pjesnik Ivo Raguž rođen je 3. siječnja 1957. u Baranima kod Stoca. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, a Filozofski fakultet (1976. – 1980.) u Sarajevu. Više od 20 godina intenzivno se, uz redoviti posao, bavi novinarskim radom, marljivo bilježeći i analizirajući sva događanja u svome gradu i općini. Od 1992. do 1995. bio je predstojnik Odjela društvenih djelatnosti Općinskoga vijeća Stolac. Po zanimanju je profesor hrvatskoga jezika i književnosti, a od 1995. do 2002., te od 2008. do 2009. obnašao je dužnost ravnatelja Srednje škole Stolac gdje i danas radi.

Još u srednjoškolskim i studentskim danima počinje pisati pjesme. Poeziju i novinske tekstove objavljivao je u mnogim listovima i časopisima, a zastupljen je i u antologiji Hrvatsko pjesništvo donje Hercegovine.

Potpisuje tri poetske zbirke – Sarajevske stranice (1988.), Tijesni su mostovi naši (2000.) i najnoviju Stolačke st(r)anice.

Preko njegovih stihova upoznat ćemo hercegovačkog čovjeka i njegovu tradiciju, kolorit stolačkog kraja i puls života kamena i grožđa, a pjesmom često priziva i svoje sarajevske uspomene sa studija. Na osobit način oslikava stolačko brdo Križevac, snagu zvona s Bistrika te doživljaje i ozračja blagdana u zavičaju i drugdje. 

KRIŽEVAC

Uzrastao visoko do neba
Iz utrobe stolačke
Iznad rijeke
Iznad blata i zlata
U podnožju leži grad
Kao dijete raste nada
A s njom i pogled
Što na zemlju pada
Zadihani stižemo do križa
Što je uzrastao do neba
Obavimo pogled prema gradu
Koji otiče zajedno s rijekom
Voda ode – pijesak osta
Dosta!

 

BISTRIK

Sarajevske nedjelje u magli
I daljini
Sjećanja cvjetaju kraj Miljacke
U posnim studentskim danima
Glazba s Bistrika još odzvanja
U dolini sjećanja
I zvona bistrička
I dah nedjelje svete
Topot tramvaja i podnevna zvona
Ručak na Marijin Dvoru
Večera preskočena
A zvuk zvona s Bistrika
Godinama – odzvanja u nama

 

MALA GOSPA U STOCU

(1974. godine)

Gospa mala – jesen prava
Reče jedna sijeda glava
Stigla Mara s Morina
I na dernek pošla
Planine ostale u maglama
Što jesen dozivaju
Vire momci iza crkvenog zida
A dumo viče: mogli ste i doma ostati!
Kuša se žilavka s Rivina
I smokve s Ošanića
Djevojke odlaze na jug
A momci za njima
Treperi jesen puninom života
A puni podrumi najavljuju
Spokojnu zimu

 

STARICA

Imala je pogled koji proniče u dušu
Pamtila je plačljiva proljeća
A i sušu
Imala je srce veliko kao malo dijete
Oprostila je čak i „velikima“
Iz četrdeset pete
Na njenom putu uvijek je živjela nada
Na ruševinama je zasadila cvijet
I tu je proljeće sada
Starice, majko, sa štapom u ruci
Za nas si htjela najljepše riječi
U trudu, znoju i muci
Za nas si sanjala najljepše snove
Ispod posnoga rodnog brijega
HVALA – nakon svega

 

PODNE JE

Obnaženo nebo i ispucala zemlja
Na sve strane zijev
i žeđ
Podne i tišina. San na licu
Oči se sklapaju
Ruke pune žuljeva nose slamu
s gumna
Lagani dašak vjetra
Sivi kamenjar i vrelo podne
A iznad svega
obnaženo nebo