Antun Lučić

Lirska i svjedočka dobrota


Lučićeve pjesme iz knjige Naovamo, zamijetio je Miroslav Palameta, „zameću svoj etički nukleus stremeći da budu svjedočenje i pamćenje, upaljene svijeće nad znanim i neutvrđenim stratištima, čak savjest prostora“, a ujedno nose i osjećaj izgnanstva, „upravo na ravni tog ekspontnog osjećaja, na emotivnoj dakle okosnici, zbirka zasniva svoju kompozicijsku cjelovitost“.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Prof. dr. Antun Lučić je pjesnik, pripovjedač, sveučilišni profesor, pisac za djecu, književni kritičar, esejist. Istaknuti sudionik u književnom, kulturnom i akademskom životu rođen je u Bugojnu 13. lipnja 1958. Završio je studij komparativne književnosti i filozofije (1981.), magistrirao tezom Utjecaj Strindberga na Krležino dramsko djelo (1987.), a doktorirao s područja znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (2000.) tezom Veze ljudi, životinja i stvari u djelu Vitomira Lukića. Redoviti je profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, nositelj nekoliko kolegija. Iznimno posvećenim radom doprinosio je razvoju kroatistike, osobito kao pročelnik Odjela za hrvatski jezik i književnost od 2003. do 2013. Gostujući profesor-predavač bio je u lipnju 2003. na poslijediplomskom studiju Univesidad de Granada, a znanstvena izlaganja imao je i u Njemačkoj i Švicarskoj. U Bugojnu je osnovao Zavičajnu zbirku i klub i godišnjak Nova Obzorja, a u Mostaru Ikavski skup. Predsjednik DHK-a HB-a i urednik časopisa Osvit bio od 2005. do 2008. Poezija, proza i istraživački projekti uvrštavani su mu u nekoliko zbornika i antologija. Sudionik je brojnih književnih smotri, član je Društva hrvatskih književnika, a značajan doprinos dao je oživljavanju književnih nagrada Stjepan Džalto u Uskoplju i Troplet u Mostaru. Objavio je Pitanja Luciusu (poetska proza, 1985.), Prizori (pjesme, 1988.), Naovamo (poezija, 1996.), a književnoznanstveni i drugi te priređeni ostvaraji su mu: Dodiri, smjene, S Napretkom kroz stoljeće 1906. – 2006., Veze ljudi, životinja i stvari, Pristupi i prosudbe – djelo Šimuna Šite Ćorića u kritičkim odrednicama, Tečevina i otklon (izbor iz književnih rasprava, kritike i drugih članaka o djelima Vitomira Lukića). Objavio je 2010. i birana Lukićeva djela u tri toma (Romani, Pripovijetke i novele te Pjesme, druge proze)... Za ciklus pjesama dobio je nagradu Pisaći stroj piscu u Bugojnu, nagradu za dramu Sestre, zapravo susreti prigodom 700. obljetnice dolaska franjevaca u BiH, Plaketu uz 500. obljetnicu Marulićeve Judite 2001. u Splitu, Kristalnu plaketu Matice hrvatske Mostar te vrijednu književnu nagradu Antun Branko Šimić 2008. Njegov rad prosuđivala su brojna istaknuta imena, poput Vitomira Lukića, Miroslava Palamete, Zdravka Kordića... „Emotivno situiran u obiteljske odnose, tradicionalan u oblikovanju osjećaja iz tog kruga, mjestimično skoro pastoralan, pjesnik vidi svijet kao zanimljivu kazališnu inscenaciju. Ta ludička projekcija stvarnosti pribavlja neku toplu superiornost njegovu kutu promatranja… Lučićeve pjesme odvažno pokazuju kako je obitelj epicentar najbitnijih emocija što cirkuliraju u krvotoku jezika...“, zapazio je Lukić o zbirci Prizori.


NA STOLCU

Ocrtao je šestar, zauzeo; dlijeto stalo.
Poveći znamen, Ženin lik na prijestolju,
uz vodoskok, pitku vodu iz kamena.

Karakterna rodilja, na glavi kruna,
stavljena u svijene obrube, troplet.
Preko ramena ogrtač pružen do tla,
nanesen na prijevoje od haljine.

Sjedi Majka na stolcu, naša pravda.
Desna ruka, smirna, čuva prvcato
Isusovo uspravljanje, mali zakoračaj,

prohod preko njezina desna koljena:
vedri Isus počinje hod, pokret slave.


POSTANAK

Samo jednom, velim, postanak,
i nikada više, koliko se znade.
Jednom samo stvoren, po sebi,
jednako drugima, s knjigom.

Ne trebaš dotrčati zadihan i,
učas, da ti prihvate postojanje!
Znači li tkanu košulju obući:
određuje li ona tvoj postanak?

Dometnu, bit ćeš ili ne biti članom
kao tvoji prsti, mali članci gibljivi:
ta njima jamčiš da si živ onoliko
koliko nam se nebu otvara zrelina.


LICE ŽITA, NAGOVOR
Majci Anuši

Naklon, javljanje u mome nagovoru,
sveprisutna sjeta, skliska namisao:
kad je ne vidim, otamo glas treptaja.

Nedjeljni je mir i, gle, ujednačen krug.
Dugo trajanje ovog prozora s visine,
upit o dolasku, dolje, do zemljane utvrde.

Moj poziv izložen malomu štitniku,
odgovoru za drukčije, ovodobne dane,
gotovo čekanje, žito zbijeno u dva stoga,

Lice blagošću zametnuto, a jest tako:
polako. Ili kako iz polakosti odlučiti se
od miline koja me priliči iza podneva,


S UZVISJA

Uz Galilejca si koji s Uzvisja
odaje staze, ređenja i vjekovnost.

Pristaješ otamo za prvine rasti,
jasne poput tvog lica, dlana.

Suobličen vanjskim, birani kršteniče,
krotkošću, uskim cvijetkom pri rosi,

s neba što se otrsi, za tren se bliži.


ČUVANO
Crkvi sv. Mateja

Anđeo pridržava pomirni list
i misleni svetac dočitava retke.
Suzu, skrenutu ispred govornice,

pridržavaju krila, sunčani zračci.
Oltarsko čelo veže trostrukosti:
ribu, valovlje, mali nagnuti križ.

Bijela orhideja uz sveca iz Padove.
Usmjeraj molitve okrenut modrini,
njezina ploha, kadikad, maši krov.

Pliticu krštenja moči ulomak stijene
i vitraji, u pjenušanju, zalaze svjetlost:
kazuje se, tajno, zlatasti ulaz ređenika.


DOISTINE LIK

Što se odmetnu od Prvoga?
Prostiru se osjetnost i zaziv,
uvraćanje u sulik stalnosti.

Dolaziš sebi pri liku Blagosti,
istini, onom sebedarju zahvata,
ponudi smokve za blagovanje.

Evo čaše za svekolike Ostanke,
zatomljenja u primanju česti,
jedinstvo, nutarnje naše zrenje.

Ti si u meni, osjetu, Tvoj prst,
sličnost početka s čarom buđenjem
i ovom skrajnošću, toliko lomnom.

Kad se odšuti, stotini reci o Pretvorbi
lica onog koje, nadalje, biva svima isto,
pristupnicom je, mišljah, u nebesko čelo.


ZABORAVLJENO GROBLJE
Divojačkom kužnom groblju,
z. p. Gračanica kod Bugojna, 1814.


Lotosi, duše divojaka, tila kukama dopremana
do uvala, tih zaborava. Prilaza pod mrki gaj.
Hoće li vaša imena, prikucana, biti na znamenu?

Svemir se, i ovdje, skrio iza crta vaših ramena.
Odiljenje punašna života – korak u naglu smrt,
zbunjujuća karta na koju kuga odmah pristade.

Koliko ste vrimena, dotad, stekle za čulno uživanje?
Priko ste prošle, sjatili se podno stožernih strana,
dok uđosmo u napola umornost, do završnih dana.

Prisjećanje zasluženo, slike u okviru iznad stotina.
Mala nadoknada, dobitni duh vas lipih ko lipih,
lakih težišnica. Podno gaja, otkuda snivaju lica.


IZMOGNI

Zemlja traži za sebe motiku,
makar i ostavljen krnjatak.

Nebo priželjkuje molitvu više.
U svemu, izmogni na nogama.

Prečeste su iskusne riči:
tisno, dičje, diljaj, osići…

Usto vuče zemlja, nebo izdiže.
A tek u tren puhne vitar.