Marko Bošković: Na kamenu mi tkamo svjetlost


Iz pjesama ovog pisca mirišu otkosi života u kojima traži niti smisla, kao i u svom stolačkom zavičaju i dugogodišnjoj sarajevskoj adresi.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

 

Marko Bošković rodio se 2. siječnja 1933. u Crnićima kod Stoca, a živi u Sarajevu gdje se i u mirovini bavi književnošću. Pučku školu pohađao je u Brštanici kod Čapljine, a završio u Cerni kod Vinkovaca gdje se s obitelji preselio 1942. Željezničku industrijsku školu završio je u Sarajevu 1953., a 1968. Upravnu školu u Osijeku. Usporedo i piše, a prvu zbirku poezije Pod kupolama sunca objavljuje 1988. Uslijedile su stihozbirke Pod srušenim krovovima, Put do raja i Pod kupolama sunca II. Objavljivao je u brojnim domaćim časopisima i član je Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne.

Miljenko Stojić ističe kako su Boškovićeve pjesme napisane slobodnim stihom što doprinosi njihovoj približenosti našem svakidašnjem životu, a stalo mu je oplemeniti sebe i svoju okolinu, što je i uspio. „Marko Bošković nastupa kao čovjek i pjesnik koji traga za onim zajedničkim u svima nama. Nalazimo se pod kupolama sunca, naizgled smo različiti, iako smo u biti isti. Bačeni smo na ovu zemlju u prolaznost, uspijemo li odgovoriti kako treba jednoga nas dana čeka vječnost. Imamo li snage za to?“, naveo je Stojić u predgovoru zbirci Pod kupolama sunca II. A mi dodajmo da iz pjesama ovog pisca mirišu otkosi života u kojima traži niti smisla u svom stolačkom zavičaju i na dugogodišnjoj sarajevskoj adresi. U njegovoj poeziji dišu sjećanja na očinsko ognjište i prohujala vremena kada su hercegovačka pojila čekala mnoga žedna grla, ali i bolni odbljesci ranjenih jutara opsjednutog Sarajeva, dok su mu mnoge poetske kreacije poput molitava za bolji svijet.

PUT DO RAJA

Miriše vinski podrum
moga oca.
Miris dunja u izbi
nepresušnog izobilja.
Znao je stari Marijan
odrediti ljepotu vina
po jačini sunca
što grije.
U tvom vinogradu, oče,
zri veselje, i
tuga se tuguje,
Svijetle su staze
duše tvoje, oče,
na putu do
raja!

 

OGNJIŠTE

Na bijelom ognjištu
besmrtnog svica dah
prebirem prah
iskru života tražim
molitva je moja
za zemlju kamenitu
za gnijezdo
u pukotini oka
u ognjištu
tražim vlati mirisne trave

 

NOSTALGIJA

Tamo su sve zmije
moga straha
i sve ptice pjevice
sve neispadane kiše
tamo su sve rose
usnulih njiva
i kamenje predaka
očevi žuljevi
iz sna me bude
i majčina molitva
zastrašuju šipci žuljeva

 

NA KAMENU MI TKAMO SVJETLOST

Na kamenu
Mi tkamo svjetlost.
Svi prsti svijetle
Pod kamenom.
Gorki vrh kamena
Zri.
Zri
Životvorni vihor epopeje.

 

TVOJE BLAGE OČI

Gledam kako Tvoje

blage oči

svijetle

u najvećoj tami.

O, Bože, Bože moj!