Nikola Šimić Tonin

Ne dozvoli da si suša ljubavi


U Šimićevu raznovrsnom književnom opusu pronaći ćete i dojmljive stihove u kojima autor promišlja o Bogu savjetujući čovjeka da u Njemu pronađe spasonosni put i smisao.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Nikola Šimić Tonin je Busovljak rođen 8. siječnja 1962. u Crkvici kod Zenice. Ovaj pjesnik, pripovjedač, dramski pisac, pisac za djecu, esejist i književni kritičar te dragovoljac Domovinskoga rata trenutnoživi i stvara u selu Plavno – Knin i primorskome mjestu Drage – Pakoštane u Hrvatskoj. Živo sudjelujući u kulturnom životu, od 2000. objavio je, između ostalih, ove književne naslove: Rukama zaustaviti vjetar (pjesme), Nebeska drva (priče), Kraljevna u kapi rose (pjesme za djecu), Selice i stanarice (slikovnica), Bilo je to jednom sve zbog kiše (pjesme), Kralj Zvonimir (poema), Posudionica snova (pjesme), Ustani kada kažeš Vukovar (poema), U vatrama rata u vatrama krvi (domoljubna poezija), Svratište riječi (pjesme), Azilanti (roman) i Engleski okvir za ahmićku sliku (roman).

Dobitnikom je brojnih nagrada, među kojima su nagrada Grada Knina – Grb Grada Knina (2002.), prva nagrada za tekst Zašto je tužan Petar Pan na Malom splitskom festivalu (2006.)prva nagrada za poeziju Matičinih pjesničkih susreti u Velikoj Gorici (2011.), Engleski okvir za ahmićku sliku proglašen je 2013. na VI. međunarodnom festivalu književnosti Dani prijatelja knjige Hrvatskog književnog društva u Rijeci romanom godine, međunarodne inozemne nagrade za haiku...

„Stihovi u kojima pjesnik vodi čitatelja kroz osobne doživljaje, iskustva, bolne i teške kušnje, vlastita promišljanja, poetske igre, zavičajne i šire zemljopisne reminiscencije, traganje za mudrošću, uspone, padove, trpljenja, neuslišene čežnje, povijesne katarze, ratne slike i refleksije, vlastite zanose, snove i maštanja (...), dočaravaju nam svu raskoš i bogatstvo njegove duše čija ljepota kulminira u blistavoj završnoj slici: Ti si stablo zvijezda! Ovaj završni stih mogli bismo prozvati i slikom nade“, zapazio je u recenziji za knjigu U vatrama rata – u vatrama krvi Božidar Prosenjak. U Šimićevu raznovrsnom književnom opusu pronaći ćete i dojmljive stihove u kojima autor promišlja o Bogu savjetujući čovjeka da u Njemu pronađe spasonosni put i smisao.

DIJETE SVEMIRA
Mirnog koraka,
Kroz galamu i kaos koračaj:
„JER TI SI DIJETE SVEMIRA!“
Ne dozvoli da si suša ljubavi,
Prema:
„SEBI!
DRUGIMA!
INIMA!“
Jer ljubav je samo biljka,
Pred ogledalom suše što vene.
Ne dozvoli:
„JER TI SI DIJETE SVEMIRA!“
Ozarena lica,
Razvuci usnama savjete godina.
Ne daj da ti u osmjehu,
Godine sagore žar mladosti:
„JER TI SI DIJETE SVEMIRA!“
Razuman budi,
Razumijevanje je rijedak cvijet,
Koji teško nalazi pogodnoga tla:
„JER TI SI DIJETE SVEMIRA!“
Ne boj se, strah izvire iz neznanja,
Opasnost leži u osami. Pokreni se:
„JER TI SI DIJETE SVEMIRA!“
U konfuziji života, pokoran Bogu budi!
Izmiren i skladan, s' dušom svojom.
Jao onom tko izgubi smisao svoj s' Bogom!?
Tvoje je pravo da budeš ovdje:
„JER TI SI DIJETE SVEMIRA!“
„TI SI DIJETE SVEMIRA!“
„TI NISI NIŠTA MANJI OD NAJVEĆEG STABLA!“
„TI SI STABLO ZVIJEZDA!“

ONA
Prečesto su prazne misli moje,
Pune nečeg' čega više nema...!?
U očima plavim što još mi se smiješe,
Stazu gledam sada jedne ptice...!?
Zbog očiju njenih, i nebo će moje,
U noći plave pretvoreno biti...!?
Vidim je često u magli i kiši,
U stihiji noći nošenu olujom!?
Vidim je često kako kleči,
Pokraj križa, srušene kapele...!?
Daleko u magli, još je uvijek vidim,
Ruku jednu, maramom što maše!?