Izidor Poljak

Pjesnik Gospodnji


Prema riječima poznavatelja njegova pjesničkog stvaralaštva, Poljak svojim pjesmama oduševljavao i oduševljava mnoge mlade za neprolazne ideale.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Izidor Poljak, svećenik i pjesnik, rođen je 1883. u Bednji u Zagorju. U Varaždinu je pohađao gimnaziju nakon koje je odlučio upisati studij bogoslovlja u Zagrebu. Zanesen prosvjetiteljskim idejama, napušta bogosloviju i odlazi na Pravni fakultet. Nakon nekog vremena sazrijevanja vraća se u bogosloviju, međutim kako se u ono vrijeme nitko nije mogao vratiti na istu bogosloviju, izabire Sarajevo. U to doba piše i objavljuje svoje pjesme u Vrhbosni i Prosvjeti. Za svećenika je zaređen 1907. Nakon službe vojnog kapelana 1919. preuzima dužnost katehete u Derventi, da bi 1921., zbog bolesti, preuzeo novoosnovanu župu u Bijelom Brdu nedaleko od Dervente. U Boće je premješten 1923., a gradeći crkvu, dobio je upalu pluća te nakon odlaska u bolnicu u Brčko umro 21. kolovoza 1924. Prema riječima poznavatelja njegova pjesničkog stvaralaštva, Poljak je osjećao riječ u smislu i zvuku, u rimi i ritmu, te svojim pjesmama oduševljavao i oduševljava mnoge mlade za neprolazne ideale, dok njegove pjesme zrcale egzistencijalni nemir i strah, bol i tjeskobu života, ali i vjeru i nadu. „Na Bijelom Brdu, s krasnim vidikom prema Savi s jedne, i prema bosanskim brdima s druge strane, spjevao je Poljak svoje najzrelije pjesme. Krajolik je veoma sličan onomu iz rodnoga mu zavičaja u Hrvatskome zagorju. Tu je njegova duša u molitvi i patnji, u radosti i nadi. Nevjerojatno je, ali istinito da Poljak nije pjevao pjesme na kajkavskom narječju, nego se posve uživio u Bosnu“, zapisao je Josip Rožmarić, priređivač knjige Izidor Poljak pjesme, tiskane 1983. u povodu stogodišnjice rođenja poznatog svećenika i književnika. Kao preporuku za čitanje poezije jednog od izrazitih predstavnika moderne navodimo i ove Rožmarićeve riječi: „Svojim životom i radom Poljak je pokazao i dokazao da svećenik nije samo vijesnik vjere i službenik oltara, nego i kulturni stvaratelj koji svojim djelima oplemenjuje i odgaja narod s kojim i za koji živi.“ Kao potvrdu tih riječi, donosimo nekoliko Poljakovih pjesama u kojima će čitatelj zasigurno pronaći poticaj za razmišljanje o Bogu i svojem putu prema Njemu.  

 

CREDO

Ja vjerujem, Svevišnji, u Te, Slavu Ti pjeva
Simetrija lipina lista,
I crvena buba dijamantova blista,
I vjetar što na orgulje olujnih oblaka bruji,
I ognjeno zvjezdano more, koje u beskraj struji.
Ja vjerujem, Kriste, u Te, svog Boga.
Raskrilio Ti si na Golgoti ruke,
Zemlje da zagrliš c'jele, plemena i puke,
I svi će v'jekovi živjet
Od poljupca tvoga.
Ja vjerujem u te, Crkvo Gospodnja sveta.
Ti blagoslov daješ, a mrze te, ko da si kleta,
Poje te žuči, ti Božjim pitaš ih hljebom,
Vječni dobrotvor ljudi,
Ko Hristos probitih grudi,
Zemlju vežući s nebom
Ko Herakle nosiš stupove svijeta.

 

PJESNIK GOSPODNJI

Pjevat ću Tebi,
Bože moj!
I molitve harfe moje
Nek se uspinju k Tebi
Ko meki oblaci
Tamjanovi!
I nek se ne spominje
Ime moje
Sa pjesnicima!
Da versima mojim igraju
Igraju munje
Pindarove,
Prezren bih bio
Jer hvalim
Tebe.
A ja ću Te slavit
Sa sićušnom ševom,
Pjesnikom bezimenim,
Koja nad zelenim poljem
Svakoga jutra
Pušta glas svoj,
Da se pokloni Tebi.
Dok na sitnome cvʼjeću
Trepere svʼjetli
Alemovi
A na nebu stoje
Pobožno oblaci
Protkani zlatom
Tiho i mirno
Kao na moru
Prosanjanom
Srebrna ostrva.

 

DJEVICI SNJEŽNOJ

Ja gledam Te, Divna,
Na visokoj gori u sjaju i slavi,
U Bisernom Plaštu i smaragdnom pasu,
S vʼencem od zvʼjezda na glavi.
I htio bih, Snježna,
Da pjevam sa zvʼjezdama oko tvog čela,
Da himnu Ti šapućem, ko na oltaru
Ruža ti šapuće bʼjelo,
Da s brujem složim,
Što kristalnu u noć
Sa usana ljiljana mlʼječnih romoni,
Kad velebne gore u požaru plamte,
A Angelus zvoni.
O Divna, o Snježna,
O čista, o Sveta –
Smijem li ružom Ti okitit nogu,
Što blatnoj u posudi srca mog cvjeta?