Šimun Šito Ćorić
čet, 19. travnja 2018. 20:53
U Ćorićevim pjesmama susrest ćete ljude na vjetrometinama života, podsjetiti se na značaj obitelji, razmišljati o domovini i životu izvan nje…, dok je posebno mjesto rezervirano za Boga, najsigurnije pribježište i utočište pjesniku i svakom čovjeku.
Priredila: Lidija Pavlović-Grgić
Franjevac, književnik, psiholog i kantautor Šimun Šito Ćorić rođen je 1. siječnja 1949. na Paoči blizu Međugorja. Školovao se u Gradnićima, Čitluku, Splitu, Dubrovniku, Sarajevu, Luzernu, Washington D.C.-ju, New Yorku, Detroitu i Zagrebu. Misionar je u Švicarskoj, profesor psihologije na nekoliko sveučilišta i glasnogovornik Hrvatskog svjetskog kongresa. Djela su mu prevođena na sve svjetske jezike, a član je nekoliko međunarodnih strukovnih udruženja. Autor brojnih knjiga literarnog i znanstvenog sadržaja zastupljen je u antologijama po cijelom svijetu, dok njegov pjesnički angažman odavno prate najviše ocjene književnih kritičara i akademika. „Bespričuvno možemo reći da je Šito Ćorić jedan od najizrazitijih i najdarovitijih književnih interpretatora našega iseljeništva: upitanost o tuđini za njega je upitanost u domovini, i obratno, jer na žalost sama dijasporična iseljenička zbilja, nalaže, upravo nameće takav pristup“, riječi su Dubravka Horvatića, dok Ante Stamać ističe kako je Ćorić jedan od suvremenih hrvatskih pjesnika koji na sebe pozornost obraćaju prvenstveno otvorenošću za suvremeno jezično stanje. „Nevezan uz ikoju od iskušanih mogućnosti koliko izrazne, toliko i sadržajne strane, on hrabro kroči stazama što ih je izgazio malen broj ponajboljih naših suvremenih pjesnika“, naglasio je Stamać. Prema riječima Katice Ivanišević, poeziju svestranog franjevca odlikuje trijezno zaključivanje, osmišljena poetska poruka i dotjerana i skladna dikcija. „Ćorić se odriče glatkih rima i rimuje riječi ovlašno, grubo, ali raznomisleno. Stih se realizira u slobodnim oblicima, iako ga povremeno zatvara u strože oblike. Unatoč prozaizaciji kojom se na mahove služi, Ćorićeva poezija ostaje čeznutljiva, izrečena u raspjevanom dahu lirskog doživljaja“, zapisala je Ivanišević. Iz takve nomadske poezije javio se, o Ćorićevu pjesništvu piše Tonko Maroević, i stanoviti nomadizam njegova pisanja: ne samo žanrovska raznolikost (stručni tekstovi, drame, poezija), nego i polimorfnost samoga pjesničkog izričaja. „Naime, Ćorić piše i izrazito zatvorene oblike, uglavnom namijenjene glazbenoj obradi i pjevanju, ali i sasvim slobodne stihove, čak izrazito sažete i svedene na pojedinu bitnu riječ“, smatra Maroević.