Don Ivan Marijanović

Riznica duhovnosti svećenika/pjesnika iz Doljana


Teme Marijanovićeve poetske teologije mnogi su izričaji ljudske sreće i boli, nade i vjere, strepnje i tjeskobe.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Don Ivan Marijanović rođen je 1951. u Doljanima gdje je završio osnovnu školu, a Klasičnu gimnaziju pohađao je u Rijeci i Križevcima, i tu postaje salezijanac. Teološki fakultet završava u Zagrebu, dok Fakultet odgojnih znanosti magistrira u Rimu na Salezijanskom papinskom sveučilištu. Njegov svećenički put obilježile su brojne odgovorne službe, ali i poezija. Prvu knjigu Oče, razbij ploče objavio je 1993., a uslijedile su i poetske zbirke Gorući grm (1998.), Sedmi pečat (2004.) i Nemir svemira (2013.). Standardnim jezikom i ikavicom svojega rodnog kraja piše o vjeri, Bogu, obitelji, čovjekovim duhovnim i materijalnim bremenima, sreći, stradanjima svojeg naroda... O opusu ovog svestranog salezijanca pohvalno su pisali brojni istaknuti teolozi, znanstvenici, književnici i književni kritičari. U pogovoru knjizi izabranih pjesama Sedmi pečat, biskup Ratko Perić, između ostaloga, ističe: “Don Ivan je u prvome redu i u svakome retku, ne toliko pjesnik, koliko svećenik, ne toliko pjesnik riječi, koliko svećenik riječi, Riječi. On je vjernik u Raspeće i Uskrsnuće, pobožnik u ovome bezbožnu svijetu. Upravo mi se zato kao biskupu sviđa i ovaj svećenik/pjesnik i njegove pjesme.” (...) “Don Ivanovo pjesništvo doživljavam kao zdrav spoj meditacije božanskoga Logosa, memorije životnoga odgoja i melodije hrvatskoga jezika.” Akademik Ante Stamać ističe kako jeMarijanovićevo pjesništvo ustrojeno prema vladajućim sadržajima koji ga se kao intelektualca, svećenika, Hrvata, suvremena mislioca opstanka, promatrača svakodnevice, životno tiču. “Jer nema pjesništva ako nije rođeno iz drame opstanka, iz čuđenja svijetu, iz zgranutosti nad zlom”, zapisao je u pogovoru knjizi Oče, razbij ploče, između ostalog, Stamać, a mi donosimo duhovne stihove iz don Ivanove najnovije knjige.

ISUS NE ZNA RAČUNATI

Ispovijed – božićna uskrsna...
toliko se grijeha naslušah
toliko zala i jada ljudskih
I svaki put moram zaključiti:
Isus ne zna računati –
svaki put ga ljudi prevare
Za šaku ljudskog jada
on rasipno ljubav dijeli
sav se već razdao od praštanja
Možda on drukčije i ne zna
jer – čovjek daje ono što ima
a Bog daje ono što jest

 

NE VENI

O ženo vjere o ženo bola
što muku svoju na stol stereš
srce ti čisto i duša gola
na dlanu blista a još ih pereš
Život ti želiš roditi ljubav
a već ga rađaš i već ga dijeliš
a od tih mrva ovaj svijet gubav
radošću liječiš od rana cijeliš
O da mi je malo tvojega duha
i čiste vjere što Sinjskoj Gospi
posti i moli o korici kruha
o radost i ljubav svijetom prospi
Neka ne vene vjera ti čvrsta
i neka cvijeta to obilje nade
a djeca vjere s tvrdoga krsta
nek siđu pod srce majke mlade

 

TKO SMO?

Rađamo se u krvi
            tuđega bola
Mrijemo u boli
            vlastite krvi
I porod i smrt
            otvaraju ranu
što liječi je samo
            žudnja Beskraja

 

OTKRIĆE

Danas prvi put opazi'
side vlasi svoje mame.
Prosule se ko dragulji,
cina teške brige za me.
Iznenađen tim otkrićem
stajao sam sav se smeo
i promatro to bogatstvo
kroz prozirni mamin veo.
Gledam gledam sidu kosu,
zlatnu kosu svoje mame
što je anđel čudom prosu
niz mamino drago rame.

(1970.)