Priredila: Lidija Pavlović–Grgić

Joso Živković rođen je 1. travnja 1960. u selu Kostrč, općina Orašje. Školovao se u rodnom mjestu, Orašju i Zagrebu. Radio je u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj i Lihtenštajnu odakle se vraća u zavičaj u predvečerje Domovinskog rata 1990. u koji se aktivno uključuje te je dvaput ranjavan. Život u zapadnoeuropskim gradovima i putovanja po svim kontinentima, u želji da upozna druge narode i kulture, ostavili su jasan trag u njegovu pjesništvu koje je njegova glavna preokupacija iako se uspješno bavi i slikarstvom – nastupao je na zajedničkim izložbama u Vinkovcima i Orašju, a samostalno u Njemačkoj (Hamburg) i Lihtenštajnu (Schaan). Poezija mu je zastupljena u mnogim zajedničkim zbirkama, a do sada je potpisao četiri samostalne stihozbirke – Koraci u sjeni, Čekati dugu, Gorka čaša i Nenaviklost duše. Objavljivao je i u brojnim domaćim i inozemnim časopisima te je prevođen na engleski i njemački jezik. Višestruko je nagrađivan, a među značajnijim priznanjima su mu nagrada fra Martin Nedić (HKD Napredak Orašje) za najbolju knjigu i nagrada Movisa u Zürichu za pjesmu Tuga auslendera. Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.

Prema riječima prof. Marijana Damjanovića, Živkovićeva poezija bavi se svim temeljnim pitanjima svijeta u kojem živimo, ali ona nije odgovor i ne želi dati potpune odgovore na ta pitanja, više je upitnost i šimićevska začuđenost svijetom besmisli i patnje čovjekove. Često prisutna bol, dodaje on, sredstvo je da se čovjek prene iz zamrlosti življenja. „Melankolijom zaogrnuta sumnja je česta u njegovu pjesništvu. Za pjesnika postoje apsolutne istine, ali za njima treba tragati i otkrivati ih svijetu“, smatra Damjanović. Iako će mnogi reći da poezija Jose Živkovića ne ostavlja previše razloga za optimizam, čini se, pojašnjava on, da pjesnikove širom otvorene oči „čekaju dugu“ i „osjećajući Boga u svemu, zrače nadom za svijet čovjekova uznesenja“.

MEDIJ MALOUMNIKA

Ja ne znam ništa o Bogu,

jer ljudi oko mene

nikad nisu pričali o njemu,

al' srce me zaboli kad vidim

da netko mrzi brata.

I mogao bih oči svoje isplakati

nad robovima raskoši,

kako sve manje sliče na čovjeka

i sve to zbog papira

s nekim čudnim brojkama

koje ja – maloumnik

nikad neću razumjeti.

ČAVLI

Sinoć sam susreo Krista,

mučili smo i šutjeli skupa.

„Da“ – izusti jedva čujno –

„mene Bogom zovu“.

I jest,

rane božanske imao je na sebi.

A čavle,

začudo, čavle nije imao.

„Čavli su na zemlji“ –

prozbori žalosno i nestade.

METANOJA

Tisuće sam dana u zabludi bio

očiju punih eterskih visina.

Rekoše mi ptice

da Ga tražim dolje,

i ja siđem.

Spustim se na zemlju,

nađem Ga u svemu oko sebe.

Vidim Ga u majci,

vidim Ga u ocu,

u nerođenom bratu,

prepoznajem Ga u tebi,

osjećam Ga u algama morskim,

u leptira letu,

u svemu što diše.

I sve što sam dolje niže

imam Ga sve više.

POZIV U NEIZVJESNOST

Kad jednom osjetiš poziv s onu stranu

kako se povija duši iznad pučina,

u prvom trenutku bit će te strah

pred dosad nepoznatim akordima.

A kad već jednom ukrotiš čun

i postanu ti prisne ćudi oceana,

nikad se više okrenuti ne ćeš

za kopnom i sprudovima.

A poziva ne da neće biti,

jer gdjegod da si bio

iza tebe je ostala rana,

samo što je prošlost slabija

od neizvjesnosti sutrašnjeg dana.

BITI ČOVJEK

Koračamo

jedni prema drugima.

Blizu smo,

zjenice nam obuzima zemlja.

Uvijek kad trebamo

biti ljudi,

mi zaniječemo duše.

SVE TE VIŠE U MENI NEMA

Oprosti mi

što se malo družim s tobom.

Izgorjele su voštanice

u klicama sjećanja

i sve te više u meni nema.

Koracajući iz jeseni u zimu,

između opalog lišća i jauka,

u meni se ponovno omladio križ

i ja opet slušam miris tvojih rana.

Ako mi sad okreneš leđa

i zaniječeš vapaj moje nutrine,

ak ne budeš više od čovjeka,

mogli bismo se zauvijek mimoići

– ti i ja, dva prijatelja

na dnu života, u moru rijeka.