Danja Đokić

Treba vjerovati, kažem…


Čitajući stihove Danje Đokić zapazit ćemo i odsjaj duhovnog, prizivanje blizine Onog koji ljudima prilazi s posebnom pažnjom i ljubavlju.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Bosanskohercegovačka književnica Danja Đokić rođena je 5. listopada 1960. u Pločama, Hrvatska, a već dugi niz godina živi i stvara u Sarajevu. Piše poeziju, prozu, književne prikaze i recenzije, a radovi su joj zastupljeni u mnogim elektroničkim i tiskanim časopisima te u antologijama. Svoj je rad zapaženo predstavljala kroz programe brojnih manifestacija, dok su joj pjesme prevedene na slovenski, makedonski, engleski, mađarski i francuski jezik. Od 2008. do danas objavila je više zapaženih zbirki poezije.

Posebno su upečatljivi njezini stihovi ljubavne tematike, ali i njezine refleksivne pjesme, te one posvećene velikanima stiha, poput Nikole Šopa i Ilije Ladina. U njezinu versu razlio se život u svojoj raskoši i tuzi i radosti. Kroz višeznačje otkriva nove svjetove i snove o nekim ljepšim obzorima. „Šibana surovošću svakodnevnice, kao mlada biljka koju su opaki vjetrovi premjestili na neke druge obale, ukorijenila se u poeziju kao jedino mogući vid samospoznaje i odgonetanja života začinjenog gorčinama (…)Njene riječi su kao trag južnih ptica na preranom snijegu, ptica koje su odsječene od juga, ali ne i od sna. Sanjar koji se uči sanjati, ona živi kroz snove, kako bi se konačno upustila u beskonačnost sanjarenja, u obojena praskozorja bez sumraka i njihovih prijetnji, sanjajući ljepši život“, zapisao je o Đokićevoj Halil Džananović, dok Tomislav Dretar u recenzijiza njezinu knjigu Sunce, pod bosim nogama ocjenjuje kako je ona svojim pjesničkim angažmanom ušla u red ozbiljnih, zrelih spisateljica koje posjeduju osobnost i originalnost u kreiranju pjesme. Dretar naglašava kako sarajevska književnica generacijski ne pripada sadašnjosti već budućnosti bosanskohercegovačke poezije hrvatskog jezičnog iskaza. „Naime, njezina poetika počiva na riječi, a ne na rečenici, Đokićeva riječju gradi tvorevinu čija je građevna tvarna jedinica mogućnost riječi kao tvari koja nastaje akumuliranjem i pretvorbom energetskog (psihologijskog, fizikalnog, živototvornog uopće, mudrosnog...) u s-tvarno, ali u svojoj s-tvarnosti koja subivstvuje u onostranom od ovog pojavnog“, zapazio je Dretar. Čitajući stihove Danje Đokić primijetit ćemo i odsjaj duhovnog, prizivanje blizine Onog koji napaćenima i grješnima prilazi s posebnom pažnjom i ljubavlju, pa shvatiti kako ipak treba vjerovati da dobro pobljeđuje.  

Trebalo bi vjerovati
Treba vjerovati kažem
vjerovati u sve
što je moguće i nemoguće
jer nemogući su snovi katkad
a njih nitko ne oduzima
moguće ponekad
zna prerasti u ljubav
a u ljubav se vjeruje
baš kao i u istinu
ma kako bolna bila
bol se nadjača razumom
kad iskrenost pobijedi
treba vjerovati
i kad na dlanovima izrastu
gomolji zemlje
(logikom vođeni
od zemlje smo i postali)
i nije neplodno sve
što uvijek ne cvjeta
treba vjerovati ružama
i kad ne zamirišu
usnama bi se moglo
i kad šute vjerovati
jer su kao sklopljene
ruke u molitvi
očima nebu
suncu kad zakasni
onaj jedan tren
kad svijet se naizgled
u noć pretvara
jer doći će ono jednom
zasigurno
treba vjerovati
očima i srcem uvijek
onoga što je vjerovanjem
nadrastao sopstvenost

Gospode
(ja vjerujem u sebe
kažem i tebi tako jako
jako vjerujem)