Nevenka Nekić

U naše oči slilo se vrijeme


„Poezija Nevenke Nekić svijetli poput svjetionika i u pravome smjeru usmjerava brodove ljudskih duša izgubljenih u nemirnoj i nepreglednoj morskoj pučini ovozemnoga života…“, zabilježio je Zdravko Nikić.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Istaknuta književnica Nevenka Nekić (Zagreb, 1942.) nazočna je više od 40 godina na hrvatskoj književnoj sceni. Osim dugogodišnjeg profesorskog rada, za koji je bila nagrađena najvišom državnom nagradom Ivan Filipović, ostvarila je u raznim medijima brojna djela: autorica je 56 scenarija za dokumentarne TV-filmove, suradnica je Hrvatskoga radija na 3. programu i Katoličkoga radija, bila je urednicom i suradnicom 30-ak časopisa, a njezina najvažnija djela nastala su unutar lijepe književnosti – 40-ak knjiga: romana, pripovjedaka, pjesama, putopisa, eseja, polemika kao i stručnih monografija iz područja povijesti umjetnosti. Sustavno se bavila književnom i likovnom kritikom, a uz to i slikarstvom te je imala 30-ak skupnih i samostalnih izložaba. Članicom je brojnih strukovnih i kulturnih udruga, dopredsjednica je Hrvatske Paneuropske unije, članicom je Hrvatskoga etičkoga nacionalnoga sudišta i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori. Djela su joj prevedena na engleski, talijanski i njemački jezik. Zastupljena je u brojnim antologijama, enciklopedijama i nagrađena za prozna djela nagradama: Serra priče, Pasionska baština, Dubravko Horvatić, Raosova nagrada za monodramu, nagradom Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva te nagradom Andrija Buvina za doprinos kršćanskoj kulturi. Sudionica je različitih znanstvenih skupova, a posebno onih vezanih za književnost iseljene Hrvatske. Njezina djela visoko su vrjednovali brojni ugledni književni stručnjaci. O stihozbirci Croatia petrea Petar Šegedin bilježi sljedeće:„I kao što je Croatia petrea našla Nevenku Nekić, nadam se da će i ova knjiga naći čitatelja kojemu Hrvatska nikada nije bila moda, već sveta rana… Nevenka Nekić zna da i najobičnija riječ počne svijetliti kada dirne tragiku jednoga čovjeka, ali i jednoga naroda…“ „Poezija Nevenke Nekić svijetli poput svjetionika i u pravome smjeru usmjerava brodove ljudskih duša izgubljenih u nemirnoj i nepreglednoj morskoj pučini ovozemnoga života…“, zapazio je Zdravko Nikić.

 

PRSTEN MOJE MAJKE

Prsten s ruke moje majke
prodali krajem onoga rata
za kruh žlicu i čašu
nešto posteljine i četiri stolice
kupih joj vitičasti puno godina kasnije
s njim je umrla one samotne noći
u bolnici
sada ja nosim taj prsten
skinut lagano s tankoga prsta
na dan Svetoga Franje
otišla je slobodna od svega
i od vitičastog prstena
izvana tako sjajnoga
ona koja me rodila
putuje mi sada ususret
dugačkim samotnim cestama
zastajkuje
stavlja ruke nad oči
traga za mnom
po mojim zametnutim slovima

o Božiću prsten sja kao zvijezda
nad utihlim Betlehemom


VELEBITSKE STIJENE
                                 Mom Anti

Tiho i daleko počiva bijeli vrh Velebita
U naše oči slilo se vrijeme
Opreznim koracima
Kroz bodljikave noći
Čuvali su nas oboje kameni anđeli
S bokova planine
Činio si se jak
A bio si kao ja
Isti bolovi stajali su na otvorenim vratima duše 
Prepoznajem ti potiljak
Stišana ramena
Onu nit do zvona vezanu ratom pred zoru
A vani bruje grabežljivi utori mraka
Ispod ploče koja se zove Hrvatska

Često nas ogrebu kamene pustoši Velebita
Očevina škilji iz grmlja bodljikava
Rastavlja vrijeme i nevrijeme
Osluškuje naše nesanice
A već je suton dana ljudskoga
Plovimo u starom zavičaju kao u arci
Kad si govorio da sam tvoja srna
Košuta smeđih očiju
Dok sam nanosila bijelu boju
Na drevne starohrvatske crkvice
Sagradili smo most
Od bure nesavladive
Uzdigli ruševni kamen crkveni
Opet zvone zvona
Za krštenja novih predaka

Bježim u tvoje jastvo
Bezdomnica tvoja
Sve dok ne umrem uz more
U nekoj toploj prošlosti


ISTARSKE FRESKE 

Pjesniku ne treba tijelo
Vrijeme u njemu jede vrijeme u freskama
I pretvara ga u šumu gdje košute ližu rane nevinima
Pjesniku ne treba vrijeme
Ono raste iz njega u njega
Puno zlatnih listića na slojevima zida
S odsjajem u aureoli istarskoga sveca

Pjesniku ne treba ništa
Dok prebiva u mekim koricama
U sitnom vrvežu glagoljskih grafita
Svoga vlastitog misala