Don Bernard Marijanović

U savršenstvu Tvojih darova


Osim poetskih razgovora s Isusom i iskustava vjere, Marijanović u stihu ocrtava slobodu, radost i izazove svećeničkog poziva, ali razmišlja i o drhtajima i lomovima svijeta koji ga okružuje.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Svećenik i pjesnik don Bernard Marijanović rođen je 12. kolovoza 1972. u Stocu. Roditeljska kuća mu je u Ljucima, župa Rotimlja. Otac Ante i majka Mara rođ. Šimunović rodili su petero djece od kojih je Bernard drugo. Školovanje je započeo na Hodovu. Nakon završene osnovne škole u rodnom kraju, izrazio je želju za svećeničkim zvanjem te krenuo u sjemenište u Zagreb, na Šalatu i uspješno maturirao 1991. Bogosloviju je pohađao u Sarajevu i Bolu, a vojsku je služio u Čapljini nakon 5. godine studija. Za svećenika je zaređen 1998., a mladu misu slavio je u Rotimlji.

Njegov prvi svećenički korak bila je služba župnog vikara u župi sv. Ivana u Mostaru od 1998. do 2003. Poslije Mostara odlazi na župu sv. Ivana Krstitelja na Gradinu kod Čitluka gdje ostaje do 2009. kada ga biskup Ratko Perić imenuje župnim upraviteljem župe Presvetoga Trojstva Blagaj-Buna. Tijekom svećeničkog službovanja magistrira sociologiju na Sveučilištu u Zadru.

U siječnju 2013. odlazi u misije u Tanzaniju u župu Kisongo u biskupiji Arusha, gdje pastoralno djeluje s dugogodišnjim hrvatskim misionarom don Velimirom Tomićem. Kroz don Bernardov životni put provlači se i poezija od 1995. do danas, sabrana u tri knjige – Raskorak (Vrhbosanska visoka teološka škola, Bol, 1995.), Nacrt za pismo (Vrhbosanska visoka teološka škola, Bol, 1996.) i Dvije trećine u koautorstvu s bratom Srećkom (Crkva na kamenu, Mostar, 2005.). Osim poetskih razgovora s Isusom i iskustava vjere, Marijanović u stihu ocrtava slobodu, radost i izazove svećeničkog poziva, ali razmišlja i o drhtajima i lomovima svijeta koji ga okružuje.

 

POSLANIK

Opet si mi poslao svog anđela

da se borim s njim

i on sa mnom.

I da svoju nemoć priznam...

Opet si mi poslao, Bože, anđela

da mi pokaže pravi put

i vrati me u naš dom.

I da se okanim lutanja...

Opet si mi poslao svog anđela

a ja baš ne znam što ću s njim

i koliko će izdržati ovaj put.

I zašto ima tvoga lica crte...


 

ISUSOVE GODINE

Kako sada stvari stoje

i unatoč svemu,

najviše me Ti zanimaš

i pored svega ostalog,

Ti me zaokupljaš najviše...

Kako sada stvari stoje,

uz dvije grede i par čavala,

mogao bih proći bez krune,

bez pljuvanja i poruge,

s tek pokojim udarcem biča...

Kako sada stvari stoje,

uz ove, one i sve druge

koje se broje i ne broje

i unatoč svemu,

Ti me jedino zanimaš...


 

PREVIŠE

Ovo bi moglo biti to vrijeme,

sveto i strašno, i prikladno

više od svih drugih

za umiranje...

Ovo bi moglo biti to vrijeme.

Vedro nebo u noći ranog proljeća

I one zvijezde nedosanjane

što vriju u slabom srcu...

I brojim vrijeme, jedno za drugim,

u savršenstvu Tvojih darova

od kojih mogu odabrati

samo jedno...

A meni je jedno premalo

A dva-previše...


 

OSUĐEN NA SLOBODU

Rešetke u magli...

Mogu ih opipati očima,

i pod jezikom osjetiti.

Taj zatvor od kristala...

Dao sam se zatvoriti...

Tko bi nekada rekao

da će mi zraka ponestati

u zemaljskim visinama?

Dao sam se zatvoriti...

Pred mojim očima rešetke

i zid samo na jednoj strani.

Moja su uporišta suhozidine...

Rešetke u magli...

Na slobodu trajno osuđen.

Dao sam se zatvoriti u ćeliju

od jednog jedinog zida...