U srcu pjesme, a plemstvo u duši


Iako je na književnom jeziku 1909. objelodanio prvijenac Pjesme, u povijest hrvatske književnosti ušao je kao vrsni pjesnik kajkavskog dijalekta.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Dragutin Milivoj Domjanić rođen je 12. rujna 1875. u Krčima kraj Adamovca, a preminuo 7. lipnja 1933. u Zagrebu. Potječe iz stare hrvatske plemićke obitelji koja je dala više uglednika i obnašatelja važnih dužnosti. Završio je studij prava te bio sudac i vijećnik Banskog stola. Prvu pjesmu objavio je 1892. pod pseudonimom Milivoj Seljan.

Iako je na književnom jeziku 1909. objelodanio prvijenac Pjesme, u povijest hrvatske književnosti ušao je kao vrsni pjesnik kajkavskog dijalekta. Za njega će mnogi književni znalci ustvrditi kako je prvi u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga dijalektalnoga izraza, a pjevao je o duhovnoj ljubavi, intimi plemićkih domova i ljepoti minulih vremena dok su mu mnoge pjesme uglazbljene, poput naslova Fala i Popevke sem slagal.

Poetskim zbirkama Kipci i popevke (1917.), V suncu i senci (1927.) i Po dragome kraju (1933.) postao je klasik kajkavske poetske riječi. „Kritika posebno cijeni uvjerljivost i prisnost njegova kajkavskog izraza te uspjelo ocrtavanje pejzaža kao 'duševnog stanja', ali kao i svojevrsnog jedinstva ljudskog subjekta i prirode, što njegovu liriku čini vrijednim ostvarenjem pjesništva hrvatske moderne“, stoji u Književnom leksikonu Milivoja Solara (Matica hrvatska, Zagreb, 2007.).

Spomenimo i da je Domjanić surađivao u modernističkim časopisima, pisao crtice i prikaze, a također, o čemu se manje zna, i prevodio poeziju J. W. Goethea, H. Heinea, P. Verlainea, C. Baudelairea, S. Mallarméa, kao i prozu M. Gorkog i L. N. Tolstoja. Zabilježeno je i da su ga osobito privukle provansalske pjesme.


PORTRET

Bilo je u njega djedovske zemlje
Malo, al više neg za grob što treba,
A nad tom zemljom je njegova bila
Beskrajna pučina zvjezdanog neba.
Zemlju do mrve mu oteše ljudi,
Blizi po krvi i susjed po grudi,
Al ono nebo što svakom se plávi,
Nisu mu mogli ni oteti ljudi.
Bilo je u njega ime bez ljage,
Pređi iz davnih, dalekih vremena,
Dugo mirovahu oni u raki,
Crkve i lipe ih čuvala sjene.
Raku razoriše, kamenom njenim
Temelj su zidali oholog grada,
Al će i mrtvi uselit se tamo,
Doći će opet po svoje, ma kada.
Bio je stranac i osamljen svagdje,
Nije se svetio, lakše je praštao,
Život je uza nj tek prošao kradom,
dok je on pusto pregarao, mašto.
Doći će doba kad smrvi se kamen,
Kad se i grad i spomen mu sruši ...
... On će još živjet, jer u njeg su bile
U srcu pjesme, a plemstvo u duši.

 

KAPELA PRI SVETOM ŠIMUNU

Kapela iz baroka
pod lipom punom hlada,
i cesta kaj odhaja,
dok noć i listje pada.
V kapeli kip je v rožah
i drobno svetlo z noći,
a iz kipa k nama glediju
tak dobre plave oči.
I če diši tam slajše
i cvete lepše roža,
i če i vehne rajše,
je za Te, Majka Božja.
Tak puno ih z molitvam
pred kipom Ti je bilo,
Ti vsakom si pomogla,
kad vsakog Ti je milo.
A kaj bi ja Te molil?
Ne treba nit povedat,
Ti sama znaš, če hočeš
v srce mi pogledat.

 

FALA

Za vsaku dobru reč,
Kaj reći si mi znala,
Za vsaki pogled tvoj,
Za vsaki smeh tvoj, fala!
Tak malo dobroga
V živlenju tu se najde,
I če je sunce čas,
Za oblak taki zajde.
A ti si v srce mi
Tak puno sunca dala.
Kaj morem ti neg’ reć:
Od vsega srca fala!