Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Poznata hrvatska književnica i slikarica Enerika Bijač (rođ. Odak) rođena je 14. listopada 1940. na Zavali, općina Slivno u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a od 1963. živi u Koprivnici. U Opuzenu je završila osnovnu školu, a gimnaziju u Metkoviću. Hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a drugi glavni predmet bio joj je francuski jezik te je stekla i zvanje bibliotekara.

Svestrana umjetnica i kulturna djelatnica desetljećima neumorno ostavlja traga u različitim područjima umjetnosti i javnog života – objavila je niz zapaženih naslova i imala više od 35 samostalnih te 70 skupnih izložbi slika u zemlji i inozemstvu. Pjesme su joj uvrštene u antologije i prevedene na talijanski, engleski, bugarski, španjolski, ruski... Slavenska književna i umjetnička akademija (sa sjedištem u Varni) i Savez bugarskih pisaca dodijelili su joj međunarodnu Veliku nagradu Leteće pero za ukupno umjetničko i književno stvaralaštvo te zbližavanje kultura među narodima slavenskoga govornog područja, a izdvojimo i književne nagrade Neretvansku maslinuza knjigu Odjek Neretve i Vrelo nadahnuća za pjesmu Zrno slano.

Enerika Bijač radila je kao radiospikerica, srednjoškolska profesorica, urednica, zamjenica predsjednika Društva novinara tadašnje Bjelovarsko-bilogorske regije, voditeljica Studijskog odjela u Gradskoj knjižnici i čitaonici Fran Galović...

Članicom je Upravnog odbora Društva hrvatskih književnika (DHK), Matice hrvatske, te glavna koordinatorica Slavenske književne i umjetničke akademije za Hrvatsku. Podravsko-prigorski ogranak DHK-a osnovala je 2009. i otad mu je predsjednica, a utemeljila je i niz uglednih književnih manifestacija.

Predsjedavala je Društvom bibliotekara Bjelovarsko-bilogorske regije i Skupštinom koprivničke Udruge za kulturu, umjetnost i društvo Nagnuća, te bila u predsjedništvu Hrvatskog bibliotekarskog društva, Zagreb. Za izniman doprinos kulturi i promidžbi gradova dobila je Plaketu Grada Opuzena, Plaketu Općine Slivno i Medalju Grada Koprivnice.

ZRNO SLANO

dan gori pritisla more sparina
mene podigla gore
pluta more gore
nebo
plaminja kružno baš tužno
gore – dolje u jutra
i jučer i danas i sutra
oči mi pune modre plime
dišem i rišem modro, ljubičasto
zeleno sanjam u blage molitve
crtam
u kapi Tvoje lice
Stvoritelju moj koji jesi
u ove dane od težine
more puno bijele sparine,
soli gorčine pjene pličine
na sve strane
naginju se
obje bande
desno – lijevo, u krug
pličine
odazivam se u Tvoje dubine
zrno slano, darovano poteci
u moru plime
lijevo – desno ukruži se
pomolimo se u ove dane rasklimane
sparina podigla moje u sklopljene ruke
oči u suzne rime zagrli me
zagrli me u Tvoje dubine
neka je zrno slano
u svagdašnje naše pličine.

(Iz neobjavljene zbirke Dok vrijeme krotko odmara)

IZA ILI ISPRED

mojoj majci Mandi

Prilazim.
U kutiji pramen kose i stara
čipka s tvoje košulje.
Čuvam sliku Svijeta, zagrljaj
promičem.
Nešto je iza. Netko je iza.
Cijeli Svijet je iza, kao što je
i ispred.
Prilazim.
Ogledam se u tvome pristaništu.
Stalno osluškujem… i tinjam.
U pregršt sakupljam – da imam.

(Iz zbirke Put, 1998.)

II.

Taj dodir
graničja i bezgraničja, taj magličasti
sjaj
zaluđuje me
dok vrtim krug oči u oči
s vodom…
i otvaram put, i slušam…pa bdijem –
ovdje gdje tlo dodirujem
i grlim
u krug
svu tu tišinu što se ugnijezdila
u krošnji jablana
i blagost što se raznježila u brezama,
mir taj posvećeni
u tragu maslina – anđele moj –
i vječnost
u dosluhu čempresa…
Nad svime - sjaj svjetlosti
što sja za nas.

(Iz zbirke U mogućem krajoliku, 2006.)

X.

U stalnoj kretnji
voda se mreška, bivstvo
u Prvi dan, Riječ
u Početku… Osluškujem
tu silnu tišinu
koja se razliježe: riječi
u slova. Prvi u drugi dan…
Početak - u Beskraj. Tako
nema pustinje u sintezi
s pogledom na pučinu vode, vjetra,
zemlje i plamena.
Ima ljubavi što traje…
To je čvrst razlog
plavetnilu neba i svjetlosti
koja ne dopušta da se
išta
i itko
zagubi u nekom kutu tame.

(Iz zbirke U mogućem krajoliku, 2006.)