(Ez 34,11-12.15-17; 1 Kor 15,20-26.28; Mt 25,31-46)

KRIST KRALJ A

Na sudnjemu danu: ovce ili jarci


Danas ipak nije obična nedjelja. Danas je nedjelja Kralja! I to ne običnog kralja, nego – Krista Kralja! Kralja cijelog svijeta i svega svemira! Takav je samo jedan Jedini i Neponovljivi! A današnja nedjelja je posljednja u liturgijskoj godini. Rekli bismo: kruna svih nedjelja! Već iduće nedjelja započinjemo vrijeme došašća.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Ivo Šutalo

Uvod u pokajnički čin

Ključna riječ današnjeg Evanđelja glasi: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ Ili ako ne učiniste – meni ne učiniste. Koliko smo samo puta mogli pomoći nekome, a nismo. Mogli pružiti dinar, a nismo. Dali na lutriju! Mogli posjetiti u bolnici, a nismo. Otišli na utakmicu. Sve što činimo svom rođaku, susjedu, prijatelju, činimo Isusu. O tim djelima ovisi hoće li nas vječni Sudac odlučiti među jarce ili među ovce. Vječnu propast ili vječno spasenje. Tražimo od njega oproštenje za ono gdje ga u svojoj braći nismo dovoljno ljubili.

Stoga je i Crkva svetkovinu Krista Kralja stavila upravo na posljednju nedjelju liturgijske godine jer je On – kruna cijele povijesti. I punina! On je alfa i omega, početak i svršetak, izvor i smisao cijele povijesti, i prošle i buduće! Bez obzira priznao li to netko ili ne. On je stvarni gospodar cijeloga čovječanstva i neizmjernoga svemira! Tko to voli gospodare, vladare, upravitelje…?! Upravitelje tiranine i diktatore ne voli nitko. Ali upravitelje i vladare sa srcem i dušom, s mudrošću i pravdom, s osjećajem za potlačene i siromašne, odbačene i zaboravljene, s istinskom željom za jednakost među svim ljudima i narodima – takve voli svatko. To su pravi vladari! Ali su rijetki! A tek vladar koji je spreman živjeti skromno i ponizno, među neznatnima i zaboravljenima, ne u kraljevskoj palači, nego u siromašnoj kućici, koji je spreman učiniti sve za brata čovjeka, koji je spreman dati „život svoj za prijatelje svoje“… Kakav li je tek to kralj, kakav je to vladar! Postoji li uopće takav?! Da, postoji, ali samo jedan Jedini i Jedinstveni – Isus Krist, Kralj svega svijeta!

Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta

Neki su Židovi u Isusu prepoznali Mesiju kojega treba staviti na čelo Židovima kako bi pokorili ondašnju rimsku vlast i silu koja ih je tlačila. I pokoriti sve vlasti i sile ovoga svijeta. I uspostaviti židovsko kraljevstvo. Jednom zauvijek! Ne, to nije bila Isusova misija, On nije došao radi zemaljske vlasti. To potvrđuje i evanđelist Ivan: „Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam“ (Iv 6,15). On je došao na ovaj svijet da navijesti kraljevstvo nebesko, kraljevstvo ljubavi i kraljevstvo milosrđa. Pilat takvo kraljevstvo ne shvaća. Nije mu jasan takav kralj. No, prilikom suđenja, Isus njemu i svima nama objašnjava: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, onda bi se moje sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali moje kraljevstvo nije odavde!“(Iv 18,36). Pilat je na kraju dao da se stavi natpis na križ: „Isus Nazarećanin, Kralj židovski!“ Zapravo mu se htio narugati: kakav si ti kralj kad te tvoj narod pribio na križ! Pogledajte ovog jadnog kralja! Ali Pilat ne shvaća da je Isus upravo radi toga došao: da kraljuje s križa svojom vječnom ljubavlju. I da takvo kraljevstvo nitko ne može uništiti. Isus je Kralj Križa! Kralj Mira! Kralj Dobrote! Kralj Praštanja!

Ustanovljenje svetkovine

Tko Isusa na takav način shvaća, on je razumio njegovu pravu kraljevsku misiju. On je razumio njegov pravi smisao i cilj zemaljskoga djelovanja. Crkva upravo takva Isusa propovijeda i naviješta. Upravo danas, u Misalu, kod predslovlja svetkovine Krista Kralja, svećenik svečano izgovara da je Isus po križu dovršio otajstvo spasenja i da će Ocu nebeskom predati „vječno i sveopće kraljevstvo, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira!“ Samo to i upravo takvo je Kristovo kraljevstvo za koje se došao boriti i za njega poginuti. I izboriti vječnu pravdu, ljubav i mir za sve narode, za svakog čovjeka i za cijeli svijet!

Sveta Crkva stoga je potvrdila Isusa upravo za takvog Kralja i „ustoličila“ ga, stavila mu kraljevsku krunu na glavu, preko pape Pija XI., dana 11. prosinca 1925. po enciklici Quas primas. Da znade cijeli svijet! Živio Isus, Krist Kralj! Prvi i Posljednji! Neprolazni! I Jedini! Papa je to učinio upravo u vrijeme širenja bezbožnog komunizma koji Isusa nije priznavao ni Bogom, ni Kristom, ni Prorokom, a kamoli Kraljem! Svetkovina se slavila krajem listopada, ali se od 1969. slavi zadnje nedjelje u liturgijskoj godini kako bi se potvrdilo da je on zadnja Riječ povijesti, kruna čovječanstva i zadnji Sudac koji će suditi svakom čovjeku i cijelom čovječanstvu po pravdi i istini, ali najviše po svojem jedinstvenom i bezgraničnom milosrđu!

Isus je Kralj i Pastir

Pravi kralj je u biti i pravi pastir, čuvar svoga stada, svoga naroda. Isus je duboko prisutan u proročkim riječima proroka Ezekiela u prvom čitanju, gdje vidimo da se on brine za svoje stado: „Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepit nemoćnu!“ (Ez 34,15). Ovo se prvenstveno odnosi na biskupe i svećenike, ali također i na roditelje, profesore i odgojitelje: kako pratimo, odgajamo i čuvamo one koji su nam povjereni: djecu, mlade, učenike, studente, narod? Trebamo se odnositi prema njima onako kako se odnosi Krist Kralj i Pastir prema svome stadu! Služiti im, voljeti ih, bdjeti nad njima, pomoći im, opominjati i moliti za njih! Kako često neki zalutaju i propadnu zbog našega nehaja i nemara! Doći ćemo na Sud Božji gdje će Kralj i Sudac suditi „između ovnova i jaraca“ (Ez 34,17). A uskrsnuće će doći, uvjerava nas sveti Pavao u drugom čitanju, pa će se naša djela prepoznati kao dobra ili loša. Budu li nas resila samo adamovska, loša djela, loše ćemo proći jer „u Adamu svi umiru“(1 Kor 15,22). Budu li nas resila dobra djela, uskrsnut ćemo na život vječni jer će „u Kristu svi biti oživljeni“(1 Kor 15,22).

Evanđelje na pet prstiju

Rijetko je tko od svetaca tako snažno, predano i doslovno živio ovaj dio 25. poglavlja Matejeva evanđelja kao sveta Majka Terezija. Današnje Evanđelje ona je nosila u venama svojim, u srcu svome i duši, a napose u djelima ljubavi po kalkutskim ulicama, koje su bile pune i gladnih, i žednih, i golih i bosih, i napuštenih, i odbačenih, i zaboravljenih… Često je u nagovorima citirajući upozoravala svoje sestre da im o tome ovisi cijela vječnost. Pitala ih je žele li završiti u vječnome toru za ovce ili za jarce, žele li biti u vječnom životu slijeva ili zdesna Ocu, u vječnoj radosti ili vječnoj žalosti: Ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i napojiste me, stranac i primiste me, gol i zaogrnuste, u tamnici i dođoste k meni. Ili sve to – ne učiniste! Ona je govorila da je od svih Evanđelja ostalo samo to, dovoljno je, jer nam o tome ovisi naše vječno spasenje ili vječna propast. Današnje je Evanđelje nazivala „Evanđeljem na pet prstiju“. Kako to? Cijela stvar je u zaključnoj rečenici: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40). Dakle, štogod da ste nekomu učinili ili ne učinili – meni ste učinili! VI-STE-TO-UČINILI-MENI! Eto ga: cijelo Evanđelje na pet prstiju. U pet riječi. Na svaki prst po jedna riječ.

Jednom je jedan svećenik i veliki profesor teologije došao iz Rima u Calcuttu i htio sudjelovati na klanjanju s Misionarkama ljubavi. Majka Terezija priča: „Prije toga smo dugo razgovarali i to sam vrijeme iskoristila učeći ga Evanđelje na pet prstiju: VI-STE-TO-UČINILI-MENI. Poslije mi je rekao da je cijelo klanjanje razmatrao ove riječi, a kasnije, po povratku u Rim, pisao mi je. Napisao je da stalno koristi te riječi u svojim predavanjima te da imaju vidljiv učinak na njega i studente. To je promijenilo cijeli njegov pristup teologiji!“ Zaista, tko ovih pet riječi stavi na pet prstiju jedne ruke i ispuni ih u svakom trenutku svoga životu, taj je ispunio Evanđelje, ostvario vječnost. Treba istaknuti i veličinu poniznosti ovoga profesora koji se dao poučiti od Majke Terezije, a bio je profesor na visokom vjerskom učilištu u Rimu.

Ovce ili jarci

Jarci su, u pastirskom životu, redovito nepokorni, neposlušni, tvrdoglavi, štetljivi, jednostavno – rogati! A ovce se daju voditi, pokorne su, šutljive, nenametljive, dobrohotne i povučene. Običan pastir to znade i odmah prepoznaje negativnosti jarca i pozitivnosti ovce. Tko to voli tvrdoglava, neposlušna, bahata i zlonamjerna čovjeka. Za takvoga će se i reći da je pravi jarac! A čovjeka nenametljiva, ponizna, poučljiva i dobrohotna svatko rado prihvaća. Ta i kaže li se da je dobar kao janje, miran kao ovca. Hoćemo li među jarce ili među ovce na Sudnjemu danu, ovisi o našim djelima. U današnjem Evanđelju na pravi način izražene su Isusove dvije zapovijedi ljubavi: Ljubi Boga i ljubi bližnjega svoga. Posebno ova druga – ljubi bližnjega! Jer tko ljubi bližnjega taj ljubi i Boga!

Mi nekada mislimo da trebamo uraditi neka herojska, veličanstvena i zadivljujuća djela da bismo udovoljili Božjim zahtjevima ljubavi, a nije tako, nego baš suprotno. Obična, mala, svakodnevna djela ljubavi i dobrote. Izvršavaj obične svakodnevne dužnosti iz ljubavi i bit će dovoljno. Majka Terezija bi rekla: male stvari s velikom ljubavlju!

-Dijete ti neprestano dosađuje svojim brojnim pitanjima: Mama, a zašto je nebo plavo, zašto pada mrak, zašto tata ide na posao, koliko još treba da ja budem veliki… Možeš mu strpljivo i lagano odgovoriti na svako pitanje, s posebnom pažnjom i razumijevanjem, i dijete će biti zadovoljno. A možeš mu jednostavno odbrusiti: „Dosta mi je više tvojih bezveznih pitanja. Dodijao si mi! Prestani s tim!“

-Možda u susjedstvu imaš dečka, učenika koji se trudi, ali slabo mu ide matematika. A ti si sad u mirovini, a predavala si matematiku. Znaš za tog dečka i njegovu siromašnu majku, a nisi se nikada ponudila da djetetu održiš nekoliko instrukcija. A znala si reći: „Dašta ću, ja da mu pomažem. Neka lijenčina uči!“

-Možda kao student razmišljaš o velikim potezima u ekonomiji kada diplomiraš, možda sanjaš napraviti nešto veliko za svoj kraj, a od tebe se traži tek obična sitnica – da dolaziš redovno na predavanja – a tebe nema!

-U tvoj ured ili na šalter gdje radiš dođe dosta ljudi s različitim pitanjima. Možeš im odgovarati strpljivo, s osmijehom i s puno razumijevanja, a možeš i mrzovoljno, kratko i drsko, tako da te nitko ne želi ništa ni upitati.

-Starome čovjeku u susjedstvu umrla je žena. Sada je ostao sam i tužan. Rijetko ga tko posjećuje. Odeš li mu barem ponekada, da s njim samo malo posjediš i koju progovoriš. Ili kažeš: „Ah, što ću ti ja, moj stari, evo ni mene nitko ne obilazi!“

U tome je cijela filozofija života. U tome je cijelo Evanđelje. O tome ovisi sretna vječnost. A ne o nekakvim herojskim, rijetko viđenim podvizima na koje treba čekati godinama.

Eto, baš u takvim, sitnim, malim, svakodnevnim djelima ljubavi nalazi se pravo herojstvo. O njima ovisi hoće li nas vječni Sudac o sudnjemu danu staviti među ovce ili među jarce. Zdesna ili slijeva!