Riječ za život

Apsolutna sreća u relativnom svijetu


Na prvi mah relativizam nam i nije tako mrzak. Štoviše, drago nam je da sve oko sebe proglasimo relativnim, a to znači i sporednim i ne tako važnim.

Piše: Bazilije M., Katolički tjednik

Čini nam se da se takao lakše diše. Može biti tako, a i ne mora. „Sve je relativno!“, neki često ponavljaju. Međutim, kada je u pitanju naša osobna sreća ne zadovoljava nas nešto relativno.

Drago nam je imati apsolutnu sreću. Apsolutni užitak. Apsolutnu ljubav. Apsolutni mir, i tako redom. Uostalom, cijelo čovječanstvo galopirajući trči prema postizanju apsolutnoga.

„Kako u relativnom i relativističkom svijetu postići apsolutnu sreću?“ Na prvu nam se ruku nameće zaključak da ništa što nam je na raspolaganju nije dovoljno. Premalene su naše sile i preuske mogućnosti da bismo osobno, a i svi skupa, postigli ono što bi nam bilo drago postići – apsolutnu sreću. Iz tog uvida dižu nam se oči prema Onomu koji je apsolutan. Odatle dolazi u nas potreba da iščekujemo Onoga koji to može ostvariti. Očito je, najjednostavnijim uvidom, da samo Apsolutni može ostvariti ono što je apsolutno.

U dušama kršćana, stoga, odzvanja poklik: „Dođi, Gospodine! Maranatha!“ Taj je poklik logičan i vatren. Logičan je jer ne može netko relativan, ili nešto relativno, ostvariti ono apsolutno. A vatren je jer nam je to nužno. Postizanje sreće nije pitanje relativizma. Sreća nam je imperativ. Moramo je tražiti i za njom čeznuti. Ne možemo sebe proglasiti sretno nesretnima i zadovoljiti se s onim što nije dovoljno.

Iskreni razum i jednostavno srce bez sustezanja viče: „Dođi, Gospodine! Apsolutu!“ Dođi i Ti ostvari ono što nam je jedino logično i jedino potrebno. Nikakva poplava relativizma ne može ugušiti tu viku. Pa i kad bi se dogodilo da je uguši, kamenje bi vikalo. Prah bi vikao. Umorne ideje bi vikale. Relativizam bi se raspadao od nemira. Nijemost bi kričala: „Dođi i ostvari ono što svi jednodušno očekuju.“

Poznata je ona Kantova da uvjeti svijeta ne omogućuju ostvarenje pravde i nagrade za dobro. Iz toga je izvukao zaključak o postojanju besmrtnosti. Kant je bio suhi logičar. Naš zaključak za nužnošću zahvaća Apsolutnoga u relativnom svijetu, dolazi iz najdublje logike srca. Srce nam je nemirno. Duša nam je žedna. Tijelo nam je nespokojno. Zajednički život nam je u kaosu. Budućnost nam je neizvjesna. Prošlost nam je puna mračnih rupa. Volja nam je ranjena. Logika nam je tanka. Pogled nam je zamračen. Ideje su nam relativne.

Želje su nam iskrivljene. Odnosi poremećeni na svim razinama. Krv nam je nečista. A usprkos svemu: želimo apsolutnu sreću! O, dođi! Maranatha! Dođi Ti koji jesi, koji bijaše i koji dolaziš! Alfa i Omega!