Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik

Ima na primjer i tržište rada. Na tržištu rada naći ćete i znanje vrhunskih učenjaka, profesora, liječnika, i glas poznata pjevača ili pjevačice, i noge vrhunskih nogometaša, i tko zna što sve ne. Sve je tržište. Mediji objavljuju rang liste najbogatijih ljudi svijeta, tržišnu vrijednost velikih svjetskih tvrtka ili najvećih nogometnih klubova i njihovih nogometaša. Najskuplji nogometaši prodaju se (kako vam to zvuči: prodaju se?) već za više od stotinu milijuna eura.

Kanadska bolest

Nije onda nikakvo čudo što se sve mjeri zaradom i troškovima, dolarima i eurima. Cilj je dobit, a to znači što više zaraditi. Tomu može doprinijeti i štednja. A gdje je najlakše uštedjeti? Prije nekoliko godina je, kako saznajemo iz tiska, u Kanadi izrađena studija o tomu koliko državu stoje teški bolesnici kojima je potrebna trajna medicinska njega. Studiju dvojice autora objavilo je utjecajno Kanadsko medicinsko društvo (Canadian Medical Association). A Kanada je prošle godine ozakonila eutanaziju, tj. aktivnu „pomoć pri umiranju“. Bilo je žestokih rasprava o tom zakonu. Jedan od argumenata za eutanaziju bili su i veliki troškovi koji nastaju kad se pruža trajna medicinska skrb teškim i kroničnim bolesnicima. I što otkriše ti autori? Otkriše da Kanadu njezini teški bolesnici stoje 139 milijuna njihovih dolara (oko 100 milijuna eura) koje bi se lako moglo uštedjeti. Kako? Šteta što se nisu sjetili predložiti da država odgoji samo jednog vrhunskog nogometaša i proda ga, i problem bi bio riješen. Ali nisu se sjetili toga. Sjetili su se da bi to isto država mogla postići eutanazijom tih bolesnika. Kad ne bi bilo bolesnika, ne bi bilo ni troškova. Jednostavna računica. Jednostavno do bola. Jednostavno – bolesno!

Umrli po zakonu

E, sad, kakve to veze ima s Europom i Europskom unijom kojoj u trci za tržištem i zaradom nemaju kad ni puno ime izgovoriti, pa je zovu kraće – samo EU? Evo kakve! Autori su do svojih zaključaka došli uspoređujući troškove njege svojih bolesnih staraca s podacima iz zemalja EU-a: Belgije i Nizozemske, koje su prve legalizirale eutanaziju. Ali, nekima ni to nije dosta. U Nizozemskoj je, kako je iznijela austrijska bioetičarka Susanne Kummer, koja s tamošnjim biskupima upozorava koliko su pogubna takva razmišljanja, jedna liječnica nekoj dementnoj, što će reći „izgubljenoj“, starici dala smrtonosnu injekciju „iz samilosti“, a protiv njezine volje, pri čemu su joj pomagali i „bližnji“ te nesretne starice koji su je držali dok je liječnica svoje činila. Kako još uvijek ima i onih koji normalno razmišljaju, liječnica je prijavljena. I, za to je bila strašno kažnjena: mrko su je pogledali i povukli je za uho, odnosno dobila je samo ukor, jer za uho se ne smije vući, ali dati smrtonosnu injekciju čak i onomu koji to neće, smije. Podatci kažu da je 2015. u Nizozemskoj eutanazijom usmrćeno 5 516 osoba. Očuvao nas Bog od takve samilosti, takvih liječnika i takvih bližnjih!

Istovremeno saznajemo još jedan porazan podatak koji je na jednom predavanju u Sisku iznio liječnik i otac obitelji, slovački europarlamentarac Miroslav Mikolášik, da je 99 % djece nad kojima je u Europskoj uniji izvršen pobačaj (dakako legalan!) bilo zdravo. U prikazu ne stoji na koje se razdoblje odnosi taj podatak, ali koje god bilo, strašno je. Bila su zdrava djeca u majčinu krilu, ali društvo nije. Zato se nikad ni rodila nisu. Umrla su po zakonu! A zemlje EU-a natječu se tko će prije donijeti takve zakone, ili svoje što brže „uskladiti“ s normama EU-a, kako to vole naglašavati. Što je danas u Belgiji, sutra će biti u Njemačkoj, Švedskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji, pa će i u Hrvatskoj koja rapidno izumire i nestaje je i bez eutanazije. Zato EU mora uvoziti milijune ljudi kao radnu snagu.

„Bre, egzit“

A što će biti s tim ljudima kad više ne budu radna snaga, kad više ne budu donosili prihod nego trošak? Da ih ne stigne kanadsko ili nizozemsko razmišljanje? Nije li možda i takav stav prema životu jedan od razloga ozbiljnih znakova raspada te Unije, što je počelo s tzv. Brexitom? Čini se da se neke nama susjedne zemlje koje još nisu u EU, tamo ni ne žure. Neki bi, recimo istočni nam susjedi, mogli patentirati i samu riječ Brexit kao svoj izum: „bre, egzit“! Pa kad će izlaziti, što bi džabe ulazili? Jer, ako život ne vrijedi, a što onda vrijedi?

Čovjeku dođe da zacvili: Auuuuu, EU!