„Besramno bolesna radoznalost“


Naslov ovog razmišljanja nisam izmislio da bude što izazovniji; uzeo sam ga iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja od 24. studenoga 2013.

Foto: pixabay

Foto: pixabay

Piše: Anto Orlovac

Papa veli da je suvremena civilizacija „opsjednuta pojedinostima iz tuđih života, besramno bolesna od morbidne radoznalosti“, u kojoj „Crkva mora na druge gledati s bliskošću i suosjećanjem“ (RE, br. 169). Koje snažne i oštre Papine riječi! Pogađaju „u sridu“. A nažalost, posve su točne.

Pogledajmo samo malo oko sebe, naše medije: puni su crnih kronika, skandala, tračeva iz života „poznatih“, paparazzi žive na visokoj nozi, nekoć ozbiljne novine pretvorile su se u žuti tisak, šund, najgledanije emisije su one koje prikazuju pikanterije o „velikima“. Ništa zato ako se malo i doda da bude „sočnije“. Činjenica je da i mnoge „zvijezde“ i starlete tomu i same pridonose, jer žude za popularnošću, pa makar i na takav način.

Da i ne pričamo o razgovorima ugodnim uz kavicu; uz šalicu kave sve manje se troši šećer, iz zdravstvenih razloga, ali se „potroši“ po nekoliko susjeda: „Jesi li čula što je onaj napravio?“ ili: „Jesi li čuo što je ona rekla?“... Prati se tko komu dolazi, tko se s kime druži, što se u susjedstvu zbiva. Netko je duhovito rekao za svoju radoznalu susjedu da povazdan visi na balkonu kao zastava na državni blagdan, kako joj ne bi štogod promaklo.

Zaviriti u tuđu intimu

Naši suvremenici koriste sva moderna sredstva da zavire u tuđu intimu. Uglavnom zato da opravdaju sebe i svoje ponašanje. Moderna tehnologija omogućava da se sve istoga časa snimi i nađe na internetu, na profilima. A ona lijepa suvremena pjesma opravdano pita: „Što to ima u ljudima ružno, da ulaze u tuđe živote? Tko to živi u prošlosti mojoj, a još nije umro od sramote?“ Odgovor je dao Papa: ružna je „besramno bolesna“ radoznalost. Opaka je to bolest i nije joj dobro podleći. Valja je liječiti.

Isus, žena i novine

Što bi novinari primjerice danas donijeli izvješćujući o Isusovu susretu sa ženom preljubnicom. Jedva bi i spomenuli što joj je Isus govorio, kako joj je dao novu šansu, kako je ona oduševljena time mnoge dovela k Isusu, dakle o onom što se stvarno dogodilo i što je najvažnije u svemu. Ali zato bi se razišli po gradu i skupljali tračeve od njezinih susjeda koji su joj to sve bili ljubavnici, tko je sve viđen u njezinoj blizini, a sve bi to bilo „začinjeno“ fotografijama, po mogućnosti što izazovnijim. I naravno, zgražanjem.

Isus je znao sve o toj ženi kao i o onoj nesređenoj osobi koju je susreo na Jakovljevu zdencu, jer je vidio u čovjekovo srce. Znao je i što mu snuju i kuju farizeji i pismoznanci, čak i onda kad mu postavljaju naizgled nedužna teološka i vjernička pitanja, ali zato da ga uhvate u riječi, samo to brižno skrivaju. Vidi i u tvoje i moje srce. On je jedini koji bi imao pravo prigovoriti  i zagrmiti na onu jadnu ženu zbog neprikladna ponašanja. A on šuti, štoviše, sagnut, „piše“ nešto prstom po pijesku. Prozva one „bezgrešne“, koji nemaju grijeha, neka prvi bace kamen i otpočnu kamenovanje preljubnice kako im je njihov vjerozakon dopuštao. Kad je pokazao kako vidi u njihovu dušu, ohladi se njihov bijes i revnost. Nitko ne baci kamen na ženu nego posramljeni ispuštaju ga iz ruku i gledaju kako se što prije udaljiti od neugodnog proroka. A Isus po pijesku ne piše osudu, on se zapravo sagnuo da drugi mogu lakše otići, jer svi imaju „putra na glavi“. I ono što je „napisao“, izbrisa jednim potezom. Diže glavu i vidje ženu samu, bez tužitelja i „publike“, „iznenađen“ što je nitko ne osudi. Daje joj novu šansu za boljim životom: Idi i ne griješi više!

Bliskost i suosjećanje

I ode žena radosna zbog oproštenja. I promijeni se, započe novi život. Njezini se tužitelji nisu promijenili; ostali su isti. Dobila je lekciju, ali ne lekciju osude i kazne, nego lekciju milosrđa i novoga početka. Tako radi naš Bog. Zato papa Franjo veli da „Crkva mora na druge gledati s bliskošću i suosjećanjem“. Zato trajno poziva ispovjednike na milosrđe prema iskrenim pokornicima. Zato poziva sve na promjenu života podsjećajući da se Bog nikada ne umara opraštajući, ali da se mi možemo umoriti moleći za oproštenje. A svaki vjernik, svjestan svojih vlastitih grijeha i slabosti, morao bi ispitivati svoju savjest i oduprijeti se „besramno bolesnoj radoznalosti“ zavirujući u tuđe živote.