Bog je živ, a bogovi mrtvi!


Čovjek ne može bez Boga i obožavanja. Ne nađe li pravoga, živoga Boga, naći će neki nadomjestak za Njega. Zlatno tele, nešto što je tabu, standard, novac, moć, slavu…, počet će obožavati ono što se obožavati ne može.

Foto: pixabay

Foto: pixabay

Piše: Anto Orlovac

Ružna je riječ koju i kršćani znaju koristiti kad žele kazati da nešto osobito vole, pa kažu: obožavam. A obožavati se ništa ne može i ne smije osim Boga samoga. Ništa Njemu ravno nije.

Sam Bog koji se objavio kao Bog živi, ruga se onima koji „jedoše žrtve bogova mrtvih“ (Ps 106). Mrtav bog – kontradikcija u sebi! I na drugom mjestu Riječ Božja karikira ta „božanstva“, odnosno likove koje su ljudi sebi napravili kao božanstvo, tj. idole: „Usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide. Uši imaju, a ne čuju, nosnice, ne mirišu. Ruke imaju, a ne hvataju, noge imaju, a ne hodaju; glas im iz grla ne izlazi.“ (Ps 115, 5-7). Sve su to organi koji imaju svoje funkcije. One pripadaju životu, a idol, lažno božanstvo, mrtvac je! A mrtvo je lažno. U njega se uzdati, besmisleno je! Djeci danas prave igračke koje imitiraju sve životne funkcije: lutka „govori“ pomoću baterija, namiguje očima, pravi neke umjetne pokrete, igračka životinje se glasa na odgovarajući način. Mrtvu se stvar na umjetan način želi prikazati živom. Možeš to uraditi djetetu; ne možeš iskusnom i razumnom čovjeku.

Ilijina „molitvena opklada“

Sjetimo se i proroka Ilije i njegova ruganja poganskim prorocima u onom znakovitom dvoboju vjere. Izazvao je sljedbenike i proroke krivoboga Bala: njih 450. (1Kr 18,20-40). Pada svojevrsna molitvena opklada: tko uspije svojom molitvom zazvati vatru s neba na svoju žrtvu, njegov je Bog pravi. Ilija sam protiv njih 450! I kad na njihovu molitvu, koja je trajala „ljetni dan do podne“, kako bi lijepo rekla narodna pjesma, nije bilo odgovora, on im se podruguje i potiče da viču glasnije, možda je njihov bog zaspao, ili je zauzet pa ne čuje i ne odaziva se (usp. 1Kr 18,27). A bio je Božji čovjek Ilija siguran: taj se odazvati neće! Kako će se odazvati kad je mrtav, kad ga nema?

A kad se zaklinje kaže: „Živoga mi Gospodina komu služim!“ (1Kr 18,15)

 I sam Gospodin Isus, raspravljajući sa saducejima o uskrsnuću, veli: „A što se tiče mrtvih, da ustaju, niste li čitali u knjizi Mojsijevoj ono o grmu, kako Mojsiju reče Bog: Ja sam Bog Abrahamov i Bog Izakov i Bog Jakovljev? Nije on Bog mrtvih, nego živih. Uvelike se varate." (Mk 12,26-27 i paralelna mjesta).

Teologija „Božje smrti“

Neko je vrijeme i u zapadnoj teologiji bila „popularna“ teologija „Božje smrti“ ili „mrtvoga Boga“. No, to je jedno drugo područje u koje ovdje ne kanim ulaziti. Ali simpatična je zgoda s jednog europskog sveučilišta. Neki je nadobudni student na oglasnoj ploči u atriju sveučilišta, gdje je svatko mogao pisati i oglašavati što je htio, kao po današnjim „portalima“ napisao velikim slovima: „Bog je mrtav“. I u potpis stavio: Nietzsche. To je, naime, izraz toga nihilističkog filozofa. Sutradan je neki drugi duhoviti student ispod toga napisao još krupnijim slovima: „Nietzsche je mrtav.“ Potpis: Bog. Kršćanin i svaki pravi vjernik vjeruje u živoga Boga, Njemu vjeruje, s Njime se druži i po Njemu se trudi živjeti.