Zaustavi se, čovječe

Bog kuca


Bog ima najveću moć, ali nasilan nije. On kuca. Prepušta tebi odluku hoćeš li otvoriti ili nećeš. Ali posljedice tvoje odluke vrlo su dalekosežne.

Piše: Anto Orlovac

„Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom“ (Otk 3,20).

Tako Bog postupa. Poštuje svakoga i sve ono što je njegovo. Kuca i tiho poziva domaćina. Ne buči. Ne provaljuje. Nije nasilan. Kuca kao putnik, prolaznik, kao netko tko traži prenoćište ili komad kruha. Hoće li se vrata otvoriti ili ostati zatvorena, određuje onaj iznutra. Otvoriti vrata znači gosta primiti i prihvatiti; ostanu li zatvorena, nema mu druge nego se okrenuti i drugdje sreću potražiti.

Nije lako na tuđa vrata pokucati i ovisiti o nečijoj milosti. Moćnici ne kucaju ni na čija vrata. Moćnik se obično najavi, ako uopće dolazi, ili on tebe pozove preda se, a ti se moraš odazvati. Onaj još moćniji pošalje silu s oružjem: „Otvori, policija!“, „Otvori, vojska!“ Koliki su nakon takva poziva morali otvoriti i – ostali bez glave! Doživljavali smo to i tijekom posljednjega rata. Ne bi drugačije prošli ni da ne otvore; dapače s njime bi stradali i ostali njegovi. Bolje mu je otvoriti i predati se na milost i nemilost.

Bog ima najveću moć, ali nasilan nije. On kuca. Prepušta tebi odluku hoćeš li otvoriti ili nećeš. Ali posljedice tvoje odluke vrlo su dalekosežne: „Posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom“, kako čitamo u knjizi Ivanova Otkrivenja. Nije izričito rečeno, ali uključno jest: Ne otvori li vrata, večere i druženja nema.

Gozba, objed, večera u Svetom je pismu često slika nebeskoga kraljevstva, druženja čovjeka i njegova Stvoritelja. „Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu“ (Mt 22,2). Ali na svečanu gozbu ne ide se kao grlom u jagode; tamo idu birani i pozvani. I valja se lijepo odjenuti i pripremiti. A ovdje Bog nudi svoje društvo i dolazi ti „na noge“. Bog dolazi k tebi!

Bog nam je priredio nebesku gozbu na zemlji, euharistiju, po svome Sinu na Posljednjoj večeri. Na toj Isusovoj oproštajnoj večeri bili su samo njegovi izabrani učenici. No, Isus po euharistiji tu gozbu nudi svima koji mu vjeruju i poziva: „Uzmite, jedite!“, „Uzmite, pijte!“ i „Ovo činite!“ I on kuca i poziva, ali otvoriti vrata svoga srca i odazvati se mora svatko sam za sebe. I svatko to za sebe odlučuje.

I nebo, raj ili vječnost zapravo je druženje s Bogom bez kraja i prekida, vječna, radosna nebeska gozba. Bog nam je velikodušno nudi. I najsretniji je kad se odazovemo te nam može reći: „Uđi u radost Gospodara svoga!“

Bog kuca na vrata ljudskoga srca posebno kod izbora duhovnoga zvanja. Kažemo da Bog zove. Poziva mladiće u svećeništvo, poziva djevojke u redovnički život. Poziva da učine nešto više od svoga života, da učine nešto više za svijet oko sebe. Mogao bi On jednostavno odrediti tko to ima prihvatiti i činiti i to narediti, ali neće. On kuca i nudi, a odluku donosiš ti. Toliko te poštuje. No, tvoj odgovor ima dalekosežne posljedice: prihvatiš li, ispunit ćeš svoj život i svoje poslanje, postati Božji suradnik, imati mir savjesti i biti sretan, odbiješ li – neće tako biti. A Božje kucanje zna biti tiho i diskretno; ne bi ga valjalo prečuti. Suvremena „buka“ informacija i utrka života u kojoj živimo nosi u sebi upravo tu opasnost.

Bog kuca. Osluškuj, čuj mu glas i odazovi se!