Piše: Anto Orlovac

Čovjek ne nalazi prave riječi da izrazi što onda osjeća. Jednostavno se divi. Ako nešto i progovori, to nisu prave rečenice, pogotovo ne duge, nego samo kratki usklici kojim izražava svoje divljenje: „Veličanstveno!“, „Divno!“, „Prekrasno!“, „Sjajno!“.

A divljenje je znak dubokog poštovanja. Divimo se nečemu, divimo se nekomu. Kad se divimo lijepoj slici, divimo se i umjetniku koji ju je naslikao. Mora da se i psalmist nagledao mnogih ljepota koje su ga oduševile, jer kliče njihovu Autoru:

Gospodine, Bože moj, silno si velik.
Odjeven veličanstvom i ljepotom,
svjetlošću ogrnut kao plaštem.
                         (Ps 104, 1b-2)

Kako slikovit izraz: Bog se obukao u ljepotu, sve je na Njemu i oko Njega lijepo, svijetlo, svečano, zadivljujuće, veličanstveno.

Možda je to neko njegovo mistično iskustvo pri viđenju onoga kakav je Bog u sebi. Ali ono što svatko vidi, Božja su djela, to je priroda koja nas okružuje. Sve su to Božja djela, svuda su Božji tragovi, odraz Božje ljepote i savršenosti.

Suvremeni čovjek kao da se zaboravio diviti. U stalnoj životnoj trci nema vremena za ono što ga okružuje, za ljepotu koja je oko njega. Ako što i registrira, to je samo usputno, prolazno. A ljudi dolaze „s kraja svijeta“ vidjeti prirodne i druge ljepote. Nisu li nam Plitvice uvijek pune gostiju? Stižu čak iz dalekog Japana, Koreje, Amerike, s Filipina, odsvakud. Zemlje s prirodnim ljepotama posebno su od Boga obdarene. Od toga se može i dobro živjeti. To je u samim temeljima turističkog gospodarstva, kako se to običava reći.

 Kao vjernici morali bismo se upitati: znamo li se mi diviti? Znamo li Bogu na tim divotama zahvaliti? Znamo li se, konačno, tim darovima zahvalno i odgovorno služiti, čuvati ih za druge, za buduća pokoljenja, za svoju djecu i unučad? Ili to bezdušno iskorištavamo, trčeći samo za materijalnim probicima? Ekologija nije samo jedan pomodni pokret; zdrava ekologija je i znak divljenja Božjim djelima i zahvalnost Bogu za njih. I mi propovjednici morali bismo si postaviti neka pitanja. Kao prvo, znamo li govoriti o Bogu kao o Ljepoti? O divljenju i zahvaljivanju. Zahvala je jedna od prvih i najljepših molitava. Ono što je lijepo čovjeku se sviđa, uzdiže ga i oplemenjuje. A Bog je ne samo lijep, On je Ljepota, Sklad, Savršenstvo.

Prava umjetnost je sklad, ljepota, i u slikarstvu, i u glazbi, i u arhitekturi, svuda. Ona je zapravo, ponekad i nesvjesno, izraz vjere u lijepoga, skladnog Boga, Boga Umjetnika. Traženje nesklada, ružnog, disharmonije, čemu naginje suvremena umjetnost svih grana i koja se mnogo promiče, govori o siromaštvu duha, čak je odraz određene nevjere, ateizma ili antiteizma. Čovjek hoće drugačije nego što hoće Bog. Misli da zna bolje od Njega. Bog je ljepota, a čovjek se opredjeljuje za ono što je tomu suprotno – za ružno. A upravo smo toga svjedoci već duže vrijeme u i našem hrvatskom narodu: i u kazalištu i u filmu i u književnosti, pa i u glazbi, o tzv. estradi ili industriji zabave, kako to zovu, da i ne govorimo, hvali se isključivo ono što je skandalozno, provokativno, često prostačko; takvi se autori veličaju i o njima se govori, uz birane epitete kako je to „avangardno“, „napredno“, „izazovno“, „originalno“. Sjetimo se samo nekih suvremenih „performansi“ koje su u javnosti uzvitlale prašinu: što ružnije, provokativnije, to bolje. Ponekad to ide do morbidnosti. I malo se tko usudi javno reći nešto protiv toga. I onaj tko se ne slaže, šuti da ne ispadne nazadan, zaostao. A to što dio publike s gađenjem napušta takve predstave, nikoga ne zanima. I oni koji izdrže do kraja, ne odlaze kući obogaćeni, podignuti, nego izazvani, razočarani, još više utvrđeni u shvaćanju da život zapravo i nema smisla. Ne ponesu sa sobom nikakve vrjednote.

Crkva je uvijek njegovala ljepotu, umjetnosti, sve ono lijepo što čovjeka oplemenjuje i uzdiže. Nisu li najveće umjetnine svijeta rezultat takvog shvaćanja Boga, kao lijepog i skladnog, kao smirujućeg i oplemenjujućeg. Crkve su redovito među najljepšim građevinama, nerijetko su pune umjetničkog bogatstva (naravno da ima i kiča i imitacija, ali to ne osporava stav Crkve prema ljepoti), natječemo se tko će ljepše i skladnije urediti svoj bogoslužni prostor. U lijepoj crkvi, uz lijepo sviranje i pjevanje, uz skladno bogoslužje, čovjek se i sam uzdiže Bogu, doživljava već nešto od nebeske krasote o kojoj veliki Pavao veli da ljudsko oko nije još vidjelo i ljudsko uho nije još čulo, što je to Bog pripravio onima koji žive u Njegovoj ljubavi.

I vječnost je neuništiva, nenadmašna i neprolazna ljepota. Vječnost je Bog odjeven veličanstvom i ljepotom. Tim plaštem želi zaogrnuti i svoja stvorenja. Zato stvara lijepu prirodu. Ipak, najveća ljepota je sklad u čovjekovoj duši. Za nju se valja boriti. A sve nedostatno zbog ljudskih slabosti Bog će preobraziti i zaogrnuti svojom Božanskom ljepotom i skladom. Zauvijek.