Piše: Anto Orlovac

Uvijek me fascinirala Božja riječ koju čitamo u starozavjetnoj Knjizi Brojeva, kada je Mojsije, nakon što je nezadovoljni narod u pustinji tražio od njega mesa i vode, zavapio Bogu, a Bog mu obećao da će narodu dati mesa do sitosti i to pun mjesec dana. Tu je i sam Mojsije, veliki prijatelj Božji, upao u malodušnost i nije pravo povjerovao da Bog može dati mesa tolikim ljudima, jer ih je bilo „šest stotina tisuća pješaka“, a Bog mu smireno odgovara pitanjem: „Zar je ruka Jahvina tako kratka? Sad ćeš vidjeti hoće li se obistiniti moja riječ ili neće“ (Br 11,23; pročitati o tom događaju: Br. 11,18-23 i 31-34). Naravno, riječ je o slikovitu govoru, ali o itekako važnom, zapravo temeljnom pitanju odnosa čovjeka prema Bogu. Pitajući svoga inače dragog slugu i prijatelja Mojsija zar misli da je Njegova ruka tako kratka, Bog mu zapravo postavlja pitanje: zar misliš da je Božja moć ograničena? Zar smijemo Boga mjeriti svojim ljudskim mjerilima? Nije li tvoja vjera „kratka“?, kao da Bog pita Mojsija.

A Mojsije je zapravo samo blaže izrazio ono što je narod oko njega otvoreno prigovarao, njemu, Mojsiju, a zapravo Bogu: Što si nas izveo u ovu pustinju? Nemamo vode, pomrijet ćemo od žeđi. Bog odgovara obilnom vodom iz stijene i svi su je imali dovoljno. Onda se narod sjetio da je gladan. Traži hranu od Mojsija. Bog opet odgovara božanski: daje manu, kruh s neba. Ali ne servira na stolu i na tanjuru; svako jutro svaka je obitelj imala ići skupljati za sebe. Onda im je dosadio kruh: „Hoćemo mesa!“ Dobili su mesa, ali im je „trgnulo na nos“. Stigao ih je pomor. S Bogom se nije baš uputno cjenkati i postavljati uvijek nove uvjete. To je izraz nepovjerenja, nevjere. A to i Boga boli.

Gdje je naše povjerenje u Boga?

Koliko puta i mi u životnim poteškoćama pomislimo da je ruka Božja „kratka“, da nam nema pomoći. Dođemo u neprilike, u bezizlazje, i očajavamo. „Meni više ni Bog ne može pomoći“, zna se čuti od nekoga tko je duboko zaglibio. Bog da ne može pomoći?! Mi ga nazivamo Svemogućim. Sve velike monoteističke religije tako ga nazivaju, tako vjeruju. Što je onda u pitanju? Nije li upravo naša vjera, naše povjerenje?

S druge strane, znamo se bojati Božje ruke, da nas ona ne „dohvati“. Opet mislimo o Bogu na previše ljudski način. Istina je: koga naša ljudska ruka dohvati, jao njemu! A Božja ruka ne dohvaća samo zato da kazni, kako se često bojimo; ruka Božja dohvaća i da pomiluje, daruje, zaštiti. A tko takvom Bogu ne vjeruje, zaista mu se ne može pomoći.

Utočište u milosrdnoj Majci

Ali, nismo li i mi propovjednici češće prijetili Božjom ispruženom rukom kao pesnicom koja će kazniti, nego govorili o svemoćnoj ruci koja će zaštititi? Što se onda čudimo kad nam ljudi bježe od Boga, a ne grnu k njemu, da mu se utječu. Bogom se ne prijeti!

Možda je ponekad i hvalevrijedna pobožnost našega naroda u čast Gospi (a Hrvati su, može se ipak reći, Gospin narod; tko ne vjeruje neka na svetkovinu Velike Gospe krene u Komušinu, Sinj, Mariju Bistricu, Trsat, Voćin, Aljmaš...) ujedno i mali bijeg od „strogoga Boga“ k Majci milosrdnoj. Kao da bi Gospa mogla biti nježnija i milosrdnija od Boga.

Naravno, govoreći o svemoćnoj i milosrdnoj ruci Božjoj ne niječemo da je Bog pravedan, da zlo mora biti uklonjeno iz čovjekova srca. No, i za to imamo neka svoja mjerila. Mi znamo za uklanjanje zla kaznom ili čak osvetom. Bog zna i za drugačije, ljepše načine: milosrđem, opraštanjem. Praštanjem i milosrđem očitovati svemoć, a ne silom i kaznom, to može samo Bog.

Božji su prijatelji, sveti ljudi, to jako dobro razumijevali. Eno i veliki David, nakon popisa pučanstva izabra radije da primi kaznu iz ruke Božje negoli da padne u ruke ljudima. Imao je dobro iskustvo s Bogom i s Njegovim milosrđem. Naš vjerni puk zna lijepo reći pred neizvjesnom sudbinom: sve u ruke Božje! I završava i svoj dan i svoj život molitvom predanja: „U ruke Tvoje Gospodine predajem duh svoj.“ A Božja ruka nije kratka!