Božja svemoć i čovjekova sloboda


Sunce je za sve tu i to svakoga dana, ali hoće li i tebe obasjati, ovisi o tebi: hoćeš li ili ne ćeš otvoriti prozor. Odlučuješ ti. Tako i Bog čini. On te toliko poštuje i voli da je tebi prepustio odluku. Toliko mu znači tvoja sloboda.

Piše: Anto Orlovac

Jedna od odlika Boga jest da je On svemoćan, svemoguć. Uostalom, tako ispovijedamo čim počnemo moliti Vjerovanje: „Vjerujem u Boga Oca svemogućega ...“ Da je Bog svemoguć, nije nam teško prihvatiti i vjerovati. On ima neusporedivo veću moć nego čovjek, Njemu se jednostavno ništa ne može oteti, On može sve što hoće. Ali, Bog nikada neće neko zlo, hoće samo dobro. On zlo jednostavno „ne može“ htjeti ni činiti, jer bi djelovao protiv svoje naravi, protiv samoga sebe. Dakle, Bog „ne može“ ništa što bi bilo negativno, loše, nemoralno, nedostojno, zlo. Kako je onda naopako Boga moliti da On učini da se nekomu dogodi neko zlo.

Je li moguća „crna misa“?

Sjećam se jednog svog iskustva. Kao mlad svećenik zamjenjivao sam bolesnog starijeg kolegu u jednoj župi. Došla je neka žena, inovjerka, i zatražila da joj služim „crnu misu“. Kako ja za takvu misu nisam čuo, mislio sam da to ona misli na rekvijem za nekog pokojnog koji se nekoć služio u misnoj odjeći crne boje (nije ni danas zabranjena, ali se uglavnom koristi ljubičasta). Kad mi je na moje pitanje odgovorila da joj nije nitko umro, već da joj je susjeda nešto stala na žulj, pa joj se ona sada želi osvetiti kako bi joj se dogodilo neko zlo, pokušao sam joj protumačiti da Boga smijemo moliti samo za neko dobro, a pogotovo kad slavimo svetu misu, ali ona nije odustajala od svoje nakane, jer „da će ona platiti koliko god treba“, energično sam je zamolio da vrata župnoga ureda zatvori s vanjske strane.

Bog na optuženičkoj klupi

Ali, ako Bog može sve – tako neki razmišljaju – onda je On odgovoran i za svako zlo koje se događa, jer ga može spriječiti. Optužuju ga čak i za ono što im ga drugi čovjek učini. Bog je „kriv“, jer ga nije zaustavio, a mogao je. Time dižu krivnju sa sebe i svaljuju je na Boga. A odgovor na pitanje zla treba često tražiti u ljudskoj slobodi, u čovjekovoj slobodnoj volji, slobodnoj odluci. A to je očito nešto toliko sveto i veliko da bez toga nema čovjeka. Bez toga postoji samo zakon fizike i/li životinjski instinkt, ali ne i slobodan izbor. Čovjek svojom slobodom nadilazi i zakone fizike i instinkte. No, onoga trenutka kad je Bog čovjeku dao slobodu, „odrekao se“ zapravo svoje svemoći. Jer, čim bi tu svemoć upotrijebio i poništio čovjekovu slobodnu odluku, čovjek bi ostao bez slobode, dakle ne bi više zapravo ni bio čovjek. Zato to Bog ne čini. Tvoja sloboda, povezana s razumnom spoznajom, koja je također svojstvo čovjeka koje ti je Bog dao, kao da „zamjenjuje“ Božju svemoć dok hodimo ovim svijetom i sami donosimo svoje odluke. Kad bi Bog čovjeka natjerao da čini dobro, to više ne bi ni bilo dobro, nego nasilje nad njegovom slobodom.

Koga sunca obasjava?

Jedan od najvećih kršćanskih mistika i crkveni naučitelj, Sveti Ivan od Križa (1542. - 1591.), ima jednu sjajnu usporedbu o tome kako Bog poštuje čovjekovu slobodu i ništa mu ne nameće: „Kao što Sunce izlazi u rano jutro da svojom zrakom uđe u tvoju kuću, 'ali samo ako ti otvoriš prozor', tako će i Bog ... ući u dušu koja je prazna i slobodna i ispuniti je božanskim blagoslovima“ (W. Stinissen, Noć je moje svjetlo, str. 169). Slika je izvrsna: Sunce je za sve tu i to svakoga dana, ali hoće li i tebe obasjati, ovisi o tebi: hoćeš li ili ne ćeš otvoriti prozor. Odlučuješ ti. Tako i Bog čini. On te toliko poštuje i voli da je tebi prepustio odluku. Toliko mu znači tvoja sloboda. Zašto? Pa zato jer se voljeti može samo slobodno. Prisilno „voljenje“ bilo bi nasilje, da ne upotrijebim grublju riječ. A Bog voli. Voli svakoga. Voli bez uvjetovanja, bez „ako“ i „ali“. A pravi odgovor onomu tko te voli jest samo da i ti voliš njega. Ti biraš i odlučuješ. Bog je doveo „struju“ do tvoje kuće, postavio ti sve potrebne instalacije, a hoćeš li pritisnuti prekidač i uključiti se – to je Bog tebi prepustio. Za to nije potrebna svemoć, nego najobičnija volja i najjednostavniji pokret ruke. Ne čekaj da i to Bog učini, kad možeš sam. Dapače, to je tvoj zadatak!