Čisto srce i postojanost


Započeli smo opet korizmeno vrijeme. U bogoslužju i Časoslovu korizmenog vremena čest je zaziv: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni“ (Ps 51,12).

Piše: Anto Orlovac

Tko to moli? Započeo je kralj David, a nastavljaju vjernici svih vremena nakon njega. Moli čovjek svjestan svojih grijeha. Jer da ih nema, da nije doživio nemir koji grijeh unosi u njega, već bi imao čisto srce. Ne bi ga Bog morao iznova stvarati i obnavljati. Bog nam je jedanput stvorio čisto srce, zapravo sa­v­jest koju „srce“ ovdje predstavlja, a mi smo ga svojim grijesima zaprljali. Bog ga može iznova stvoriti čistim. Suvremena medicina već uspješno presađuje tuđe srce bolesniku i tako mu spašava i produljuje život. Bog mo­že stvoriti novo srce. Ali Bogu valja i „staro“, samo ga valja dobro očistiti. Ni to sami ne možemo. A Bog može, dapače čini to s radošću. Božja spužva koja se zove mi­losrđe briše, Božja voda koja se zove dobrota, pere. Naše srce opet postaje čisto, lijepo, uredno, čak novo.

Nije dosta samo dobrim postati, treba takvim ostati

Postaje. Nažalost, znamo i sami: takvo nam je bilo puno puta, ali takvim nije ostalo. Toliko smo puta opet sagriješili, uprljali srce do neprepoznatljivosti. Bojimo se da nam se to opet ne dogodi. Zato molimo još nešto veoma važno: da Bog obnovi na­šu ustrajnost, da nam udijeli stabilnost, po­stojanost u dobru. Nije dosta samo do­b­rim postati, treba takvim ostati. „Duh po­s­tojan obnovi u meni!“. Treba nam tak­ve postojanosti kako bismo to novo srce sač­u­vali čistim. Biti u dobru postojan, ukorijenjen, čvrst, u njemu ustrajati, nije lako, kako nam pokazuje životno iskustvo.

Isus je više puta govorio o potrebi po­st­ojanosti i ustrajnosti u dobru. Svojim uč­e­nicima reče: „Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (Lk 21,19). Na drugom pak mj­estu, govoreći o onomu što će doći na njih i što će sve morati pretrpjeti, veli im: „Tada će vas predavati na muke i ubijati vas. I svi će vas narodi zamrziti zbog im­e­na moga. Mnogi će se tada sablazniti, izdavat će jedni druge i mrziti se među sobom. Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen“ (Mt 24,9-13; usp. Mk 13,13). Valja ustrajati do kraja. A za to nam je potrebna Božja pomoć.

Sedam svetih stepenica

I apostoli nas na to podsjećaju. Apostol Pavao piše kršćanima u Kolosi kako se oni, navjestitelji Evanđelja, mole za svoje kršćane da ih Bog osnaži „za svaku postojanost i strpljivost“ (Kol 1,11).

Apostol pak Jakov opominje kršćane ko­ji moraju trpjeti, neka zbog toga ne bu­du tužni, nego neka se raduju, hrabreći ih da upravo kušnje i trpljenja donose čvrs­t­o­ću u vjeri: „znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću“ (Jak 1,3).  A onda ih potiče: „Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostataka“ (r.4).

I apostolski prvak, Petar slično potiče sv­oje vjernike: „Zbog toga svim marom pri­o­nite: vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznanje, spoznanjem uzdržljivost, uz­držljivošću postojanost, postojanošću po­b­o­žnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav“ ( 1,5-7). Evo, sveti nam Petar pokaza sedam svetih stepenica kojima nam se penjati da bismo došli do one najviše – do ljubavi. A tko do ljubavi dođe, došao je do Boga, jer Bog je ljubav.

Dao nam Bog snage i volje uspinjati se tim stepenicama i ove korizme! Kao zajednica vjernika molimo: „Čisto srce stvori nam, Bože, i duh postojan obnovi u nama!“