Riječ za život

Cvjetovi


Ako bismo se samo zaustavili na monotoniji ovoga vrtećega svijeta, onda s pravom možemo sve proglasiti mučnim i sotonskim začaranim krugom, cvijetom zla. Međutim, ako povjerujemo u Krista uskrsnuloga, otvaraju se neslućene divote, pogled na novu zemlju i novo nebo.

Piše: Bazilije M., Katolički tjednik

Možda će nas u budućnosti još i više mučiti monotonija života (tedium vitae) usprkos cijelom svijetu novih i novih zabava. I zabave su, uostalom, monotone i često na smrt dosadne. Baudelaire je govorio da je bolji rad od zabave. Rad ostavlja tanji talog dosade. On je napisao litanije sotoni moleći da mu pomogne u njegovoj monotoniji. Sartre se romanski nosio s monotonijom. Roman Mučnina. O ubitačnosti monotonije je pisao i drevni Propovjednik. „Sve je isto! Zar se oči nisu svega do sita nagledale? Sunce izlazi, sunce zalazi!“ Rimljani su govorili: „Ništa novo pod suncem!“

Job govori o svojoj monotoniji. Osjeća se kao rob kojem dani jednolično prolaze. Vuku se k'o prebijena mačka. A opet, sve prođe kao u hipu. Život mu se čini kao čun na tkalačkom stroju. Juri tamo-amo, bezglavo i klackavo. „Klatimo se i kinjimo!“, kaže Job.

Pa ipak iz tog dosadna i jednolična kretanja čuna na tkalačkom stroju izlazi neka tkanina. Pa čak može izići i neka jako zanimljiva, atraktivna, ornamentirana i kakva sve ne. Jobov je život kliznuo u tjeskobnu monotoniju. Imao je obitelj i radio k'o mahnit, društveni život mu je bio bujan, također i religiozan, a onda se sve pretvorilo u struganje rana koje su mu prekrile tijelo. Jedino su mu razbijali monotoniju ona tri druga koji su ga cijelili. Da čovjek svisne od tuge. Job u prijevodu znači tuga! A onda se odjednom oglasio onaj Nepoznati koji je sve to pripustio. Sotona, meštar monotonije, sve je to Jobu skuhao, ali se pojavljivanjem Nepoznatoga sve okrenulo u dramu i slavu. Pokazalo se to platno koje je istkano kroz monotono letenje čunka. Job je zadobio sve četverostruko. Stostruko.

Pripovijest o Jobu izgleda kao fikcija, međutim stvarnost je puno čvršća od ove stvarnosti koju sada dotičemo. To je stvarnost uskrsnuća. Novo Jobovo stanje je proroštvo Kristova uskrsnuća. Kristov je život završio u nadrealnoj monotoniji groba, ali je uskrsnućem ušao u realnu uzbudljivost uskrsnuća. Uskrsnuće je jedina zanimljivost vrijedna naše pozornosti. Vjerujem da bi Baudelaire napisao najuzbudljiviju poeziju da je nakon poočimske, sotonske, monotonije iskusio Očinsku iznenađujuću dobrotu. On je jedan od najjačih pjesnika zla (Cvjetovi zla! – Neki smatraju da je bolje prevesti njegovu pjesničku zbirku sa Cvjetovi bola!), pa je za očekivati da bi ga iskustvo uskrsnuća pretvorilo u najjačeg pjesnika dobra. Zbirka bi se mogla, jednostavno, nazvati – Cvjetovi!

U proširenom smislu možemo reći da se kroz naše zemaljsko monotono tkanje stvara novo zdanje uskrsnuća. Kroz Križ. Kroz bol. Kroz sotonske napasti. Kroz pitanja. Kroz borbu. Pa čak i kroz uzaludnosti!

Ako bismo se samo zaustavili na monotoniji ovoga vrtećega svijeta, onda s pravom možemo sve proglasiti mučnim i sotonskim začaranim krugom, cvijetom zla. Međutim, ako povjerujemo u Krista uskrsnuloga, otvaraju se neslućene divote, pogled na novu zemlju i novo nebo, na Zaručnicu, nebeski Jeruzalem, ukrašenu za svoga Zaručnika, na cvjetni ornament kakva možemo samo poželjeti.

„Vjerujem u … općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni.“ Amen.