Dar i rad


Suvremeni čovjek je proizvođač, on sve „proizvodi“. Čitamo da je ratar proizveo šest tona pšenice po hektaru i da je zadovoljan prinosom. Kad je slabiji urod, onda je proizveo manje: četiri i pol ili pet tona.

Piše: Anto Orlovac

Voćari su proizveli toliko tona jabuka, krušaka, drugog voća. Vinogradar je proizveo toliko i toliko hektolitara vina.

Ciglana je proizvela toliko stotina tisuća komada crijepa, opeke, građevinskih blokova, ljevaonica toliko tona željeza…

Nekoć smo to drugačije govorili. Pšenica se nije „proizvodila“; ona se sijala i, ako Bog da, žela, vrhla (vršila), mljela, pekao se i jeo kruh. Jeo si ga kad si bio gladan i kad ga je bilo. I nije se puno pazilo na to što „kruh deblja“, nego više na to što se bez kruha mršavi. Kruh se trošio, ne „po glavi“, nego „po stomaku“ stanovnika.

Voće se nekoć sadilo, obrađivalo, ako bi urodilo i, ako ga ne bi potukao led, – bralo, nosilo na stol ili na tržnicu i prodavalo.

Vinograd se sadio, orezivao, okopavao, pa kad Bog dade dobru godinu, a bolesti i nevrijeme ne unište urod, bilo je dobrog grožđa kojim se sva čeljad rado osladila, a od kojega smo pravili vino, za kuću i za prodaju.

Danas se sve proizvodi, planira, već unaprijed izračunava, „pravi ražanj dok je zec još daleko u šumi“. Još nisi ni posijao, a već si odredio koliko ćeš požeti. Račun bez krčmara. A nevrijeme? A suša? A bolest biljaka? A svinjska kuga, ptičja gripa, kravlje ludilo…? Poznata je komunistička „planska privreda“. Poznato je i kako je uspijevala i kako smo u njoj prolazili.

A sve mi „proizvodimo“: i pšenicu i voće i vino i mlijeko i jaja i telad i svinje, sve. Kad nam „proizvodnja“ zakaže, mi opet imamo rješenje: uvezemo potrebnu količinu hrane. Otkud uvezemo? Otuda gdje ju je opet netko „proizveo“. Ili Bog dao, kako su to govorili naši stari.

Danas se ni djeca ne začinju i ne rađaju, ne dobivaju se (nekoć se s ponosom i zahvalnošću Bogu reklo: „dobio sam dijete, dobio sam sina!“), nego se „proizvode“. Proizvode se u retortama i kabinetima i zameci se usađuju u majku kao što se voćka ili loza sadi u zemlju da rodi. „Proizvode“ se djeca parovima koji ih ne mogu imati, kojima nije „Bog dao“, ili možda ipak nisu dali ljudi: nezdravi način života, zatrovanja, pobačaj, osobito u prvoj trudnoći, a ubijaju onima koji ih mogu imati. To zovu pravom žene da raspolaže svojim tijelom i time sakrivaju kako žele da ona gospodari tuđim životom, jer život njezina djeteta je tuđi, darovani život.

Zanimljivo, ne prave se izazvani pobačaji ni janjcima, ni telcima ni prasadi – sve se to može dobro prodati i na tome zaraditi; djeca se pobacuju jer „koštaju“, jer su trošak, jer „opterećuju kućni proračun“, jer smetaju u karijeri. O, grube li i gadne poruke „proizvođača“: tele i prase imaju prednost pred čovjekom. Jer, sve što je „proizvedeno“, može se lijepo prodati i kupiti. A darovano se sa zahvalnošću prima. Barem tako čini čestit čovjek. Zaboravili smo da je sve to najprije dar, ne samo rad. Ili bolje dar i rad: dar Božji i suradnja čovjekova. Stari su redovnici, od benediktinaca do trapista, imali kao životno pravilo: „Moli i radi!“ Ono što izmoliš to je Božji dar, ono što uradiš, to je tvoj doprinos, jer si Božji suradnik. Dar i rad, nije to samo zgodna igra riječi, zgodan anagram, to je puno više od toga.

Jer, toliko je toga što se ne da „proizvesti“. Je li itko uspio proizvesti ljubav, radost, mir, sreću, prijateljstvo? Da jest, već bi to skupo naplatio. Sve nam to biva darovano, sve nam to netko i Netko daruje, a i mi to možemo jedni drugima samo darovati. Možda ipak ima nešto iznad same „proizvodnje“? Nismo li bili sretniji dok smo znali da je važan čovjekov rad, proizvodnja, ali da iznad njega ima Božji dar? Nije li upravo to formula sreće za čovjeka: dar i rad?