Fanatiku je i dobro djelo crvena krpa


Apostoli Petar i Ivan molitvom su u Isusovo ime ozdravili hroma čovjeka (čitamo to u Prvom čitanju Vazmenoga petka: Dj 4,1-12). On je prohodao, te je pratio apostole u hramu „hodajući, poskakujući i hvaleći Boga“ (Dj 3,8).

Foto: KT

Foto: KT

Piše: Anto Orlovac

Kao da nije vjerovao samome sebi, nije mu bilo dosta samo hodati, nego je i poskakivao od dragosti, što nikada u životu nije učinio jer je bio hrom od rođenja. Morali su ga donijeti (usp. r.2), što znači da prije nije mogao sam ni hodati. A kako nije mogao hodati, atrofirali su zglobovi, tetive i mišići. Do tada je bio čestim gostom na vratima hrama gdje je molio milostinju, jer se nije mogao sam kretati, raditi i zarađivati si za život. Eto, takav je čovjek ozdravio. Petar je javno i jasno rekao čijom snagom i u čije ime se to dogodilo: „U ime Isusa Krista Nazarećanina“ (r.6), taj je čovjek ponovno zdrav. U propovijedi Petar ističe da se to dogodilo upravo zbog vjere toga čovjeka u Isusa uskrsloga. Tako je „Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev“ (r.13), a svaki je Izraelac dobro znao što to znači, proslavio svojega Slugu Isusa, kako reče Petar. Proslaviti, znači u ovom kontekstu potvrditi. Eto, Bog u kojega vi vjerujete, potvrđuje Isusa, a vi Isusu ne vjerujete. Znači, ne vjerujete ni Bogu, to su značile Petrove riječi upravljene Židovima.

Tjerali su lisicu, istjerali vuka

Što je nakon čuda trebalo uslijediti? Pa valjda obraćenje židovskih prvaka, a to su bili „svećenici, starješine hrama i saduceji“ (Dj 4,1), jer je tu na djelu bio Bog u kojega su oni tvrdili da vjeruju. Umjesto da povjeruju, privode apostole na saslušanje zbog čudesnoga ozdravljenja! Prenoćiše Petar i Ivan u tamnici, valjda „da ne utječu na svjedoke“. Židovski su prvaci bili „ogorčeni“ što su apostoli propovijedali uskrsnuće od mrtvih. Odredili su im pritvor da ne bi i po noći propovijedali Isusovo uskrsnuće. Sutradan zasjeda sva vjerska, društvena i sudska vrhuška. Odmah Vrhovni sud, bez nižih instancija. Luka ih potanko nabraja u Djelima apostolskim. To su „njihovi članovi Velikoga vijeća, starješine, književnici, veliki svećenici Ana, Kaifa, Ivan, Aleksandar i svi članovi velikosvećeničke loze“ (r.6). Kolika porota! Ne okuplja se tolika svita zbog sitnica! Koji su oni zločin imali prosuditi? Zlodjelo koje su optuženi učinili jest ozdravljenje jednoga čovjeka. Izliječiti čovjeka je kažnjivo!?

Isusu se dogodilo i gore. U evanđelju čitamo kako su židovski prvaci nakon uskrsenja Lazara htjeli ubiti, ne samo Isusa, nego i Lazara kojega je uskrisio od mrtvih, jer su ljudi dolazili odasvud vidjeti ga, i tako vjerovali u Isusa (Iv 12,9-11). Nisu apostoli bili prvi slučaj. Imali su židovski prvaci već određenih iskustava s Isusom i s njegovim učenicima. No, ponadali su se da će Isusovom smrću sve to prestati. Ali pokazalo se da je Isus i mrtav jači od njih živih, što nisu htjeli ni slučajno priznati.

Židovski prvaci ne niječu čudesnoga ozdravljenja, bilo bi to nemoguće, ta vidio je to sav narod, a ne pada im ni na pamet da apostole za to pohvale, ili čak nagrade za njihov humanitarni rad. A riješili su im barem jedan problem: taj čovjek više nikada neće sjediti na vratima hrama smetajući onima što ulaze, izazivajući njihovu samilost i moleći sitni prilog za komadić potrebnoga kruha. Jedan socijalni slučaj manje. Ali ne! Njima nije važno to, nego u čije su to ime apostoli učinili. Kao da se dobro može učiniti u bilo koje drugo ime nego u ime Božje, ta, Bog je Dobrota. Petar će u odgovoru – a bio je „pun Duha Svetoga“ – to sasvim jasno reći. Najprije je izrazio čuđenje što ih saslušavaju zbog dobročinstva učinjena bolesnu čovjeku – ta, valjda to nije zabranjeno! – a onda jasno i decidirano poput čekića udara u njihove bubnjiće: „Dobro znajte vi svi i sav narod izraelski: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama“ (r.10). Ne samo da je odlučno posvjedočio Isusovo uskrsnuće, nego je židovskim prvacima jednako tako hrabro spočitnuo krivicu za Isusovo razapinjanje i smrt. Vi ste ga razapeli, a Bog ga uskrisio! Tjerali su lisicu, istjerali vuka. A vukovi su – otkrilo se – bili oni sami. I još im reče da ni u komu drugomu nema spasenja, nego u Isusu. Dakle, nema spasenja ni u onomu što oni kao obvezatno naučavaju i što nameću svojim vjernicima. Htjeli ste, čuli ste!

Isljednici se nađoše u procjepu. Ozdravljenje je očito, narod se divi apostolima, a i sami su zadivljeni hrabrošću tih neukih ljudi. Đaci zastidješe profesore, neškolovani vjernici njih, vrhunske teologe. A njihova neustrašivost dolazi iz dubokog nutarnjeg uvjerenja. Tko ima čistu savjest, nema se čega bojati. A njihova je bila čista, osnažena dobrim djelom učinjenim hromu čovjeku i njihovom vjerom u Isusa. A protiv toga ni najveći „teolozi“ nemaju lijeka. Vijećajući bez prisutnosti apostola (to je Luki očito morao ispričati netko tko je bio nazočan, neki „Nikodem“) priznaju: „Svi stanovnici Jeruzalema znaju da su učinili očito čudo, i mi to ne možemo zanijekati“ (r.16). Čudo je, dakle, nesporno kad „svi znaju“, a i oni sami ga ne mogu osporiti! No i dalje im ne pada na um da bi povjerovali u Isusa, što bi bilo jedino razumno, te da su slavili Boga zbog učinjena dobra. Ali oni istine nisu tražili. U njima je bila duboka mržnja na Isusa. A mržnja je iracionalna. Ona i od pametna čovjeka napravi fanatična bedaka. A fanatiku je i dobro djelo crvena krpa. Borba se nastavlja. Rado bi apostole ponovno zatvorili dok se malo ne ohlade i dok među narodom ne splasne euforija zbog ozdravljenja čovjeka koji je bio hendikepiran cijeli dotadašnji život, „više od četrdeset godina“, a to znači više od pola svojega životnoga vijeka, pa im zaprijete da ubuduće ne govore o Isusu. Eto njihove logike: vi šutite, a mi ćemo vam velikodušno oprostiti što ste učinili dobro djelo! A što su nedužni saslušavani i proveli noć u zatvoru, nikomu ništa. Nisu ni prvi ni jedini!

Vrijednost za koju se život daje

Petar i Ivan opet se pokazaše pravim predvodnicima, ljudima doraslima svojemu zadatku. I dalje jednako smireno i jednako odlučno izjavljuju da Bog vjerniku mora uvijek biti na prvom mjestu: „Sami prosudite je li pravo pred Bogom da se više pokoravamo vama nego Bogu!“ (r.19). Lopticu su prebacili istražiteljima. Samo što ne rekoše: „Ljudi, razmislite, malo preispitajte svoju savjest i svoju vjeru. Je li vama Bog na prvom mjestu ili ono što vi zaključite i dogovorite se međusobno?“ Vjera i moralna načela nikada ne mogu biti stvar dogovora, nikakve vlasti i nikakvog parlamenta. Za vjernika oni su utemeljeni u Bogu. O tomu rasprave nema. Kako onda, tako i danas. Apostoli svoje istražitelje nisu ostavili u dvojbi, a pogotovu ne u uvjerenju kako su ih zastrašili, niti da će odustati od zadaće koju im je povjerio Isus, a to je: biti njegovim svjedocima sve do kraja svijeta. Rekoše im na rastanku: „A što je do nas, mi ne možemo drukčije nego govoriti što smo vidjeli i čuli“ (r.20). A vidjeli su Isusa uskrsloga, čuli su Njegove pouke, vidjeli su kako je prolazio ovom zemljom čineći dobro, a to i oni – unatoč svim prijetnjama – kane nastaviti i Njegovom snagom činiti. Nastaviti, za to živjeti, i za to život dati. A koji su to u stanju, takvima se vjeruje!