Piše: Anto Orlovac

Tumačeći Prvu Ivanovu poslanicu govori Augustin o Božjem očitovanju nama. A očitovao se tako što je Riječ, Sin Božji, postala tijelom. Reče da se Bog očitovao zato „da bi se zbilja koja se samo srcem može vidjeti mogla gledati i očima“. Postoji, dakle, zbilja koja se može vidjeti samo srcem, a ne vidi se očima. Tu Božju Riječ koja je tijelom postala može se vidjeti samo srcem za razliku od tijela koje vidimo i očima. Veli Augustin: „Samo se srcem može vidjeti Riječ, a tijelo se vidi i tjelesnim očima.“

Gledati očima

Gledamo li očima, vidimo nešto posve drugo nego gledamo li srcem. Očima se gleda površinski; ono bitno ostaje skriveno.

Očima je gledao Herod, pa je u tek rođenom djetetu vidio konkurenta za prijestolje koje bi mu mogao preoteti. I napravi strašan pokolj; krvoločno dade pobiti svu mušku novorođenčad u okolici, a njihovo mučeništvo Crkva slavi posebnim blagdanom Nevine dječice 28. prosinca.

Očima su gledali Isusovi sugrađani i čudili se odakle Isusu takvo neobično znanje i čudesna moć: „Pa mi mu znamo roditelje i rodbinu!“ I svojom nevjerom spriječiše Isusovu božansku moć, te među njima nije mogao činiti čudesa. Bilo bi to besmisleno kao slijepomu tumačiti prelijepe boje, gluhomu nazivati „Dobar dan“.

Gledali su očima i oni koji su se pitali: „Zar iz Nazareta može doći nešto dobro?“

Očima gledaju i svi oni koji danas od Božića prave priliku za bogato gošćenje i obilno međusobno darivanje, a zaboravljaju na siromašne, na pravednu plaću radnicima, na zaštitu slabijih i obespravljenih.

Gledati srcem i voljeti

Isto gledaju, a nešto posve drugo vide oni koji „gledaju srcem“. Oni vide ono do čega drugi nisu dospjeli.

Srcem gledaju skromni betlehemski pastiri i u nemoćnom tek rođenom djetetu vide silnoga i moćnoga Boga, pa mu se klanjanju i s anđelima mu razdragano pjevaju.

Srcem gledaju mudraci s Istoka, učeni ljudi koje znanje nije učinilo umišljenima, i u zvijezdama vide put prema Bogu kojemu se idu pokloniti. Naporan put se isplatio, našli su Onoga koga su tražili.

Srcem je gledao apostol Ivan, kojega je Isus posebno volio. Kad ono razočarani apostoli ribareći na Genezaretskom jezeru, nakon strahota Velikoga petka, u Uskrslomu Isusu vide nepoznata stranca, Ivan „vidi srcem“, prepoznaje Isusa i kliče Petru i sudrugovima: „Gospodin je!“ (Iv 21,8). Očima je i on vidio stranca, ali srcem je vidio Uskrsloga.

Vidjeti srcem znači zapravo voljeti. Zaljubljeni u osobi koju vole vide srcem što drugi uopće ne vide. Za njih kažemo da su slijepi jer na voljenoj osobi vide samo ono lijepo i dobro. I naš Bog „gleda srcem“, zato jer nas voli, jer je u pravom smislu riječi zaljubljen u nas. Zato On i u onome koji je po našem mišljenju najgori vidi zrnce dobrote, zato je milosrdan i strpljiv. Mi sa Svetim pismom govorimo da Bog gleda u srce čovjekovo, ali to više shvaćamo kao Božje rendgensko „skeniranje“ svih naših tajnih grijeha i sklonosti. To je samo jedna strana istine. Druga je da Bog svakog čovjeka gleda srcem kao osobu koju voli. A čovjek je pozvan na uzvrat. Ljubav se ljubavlju vraća.

Ivan apostol vrlo je dobro „gledao srcem“ i volio je ono što je tako „vidio“. No nije bio sebičan, želio je to podijeliti s drugima. Zato upravo tako započinje svoju Prvu poslanicu: „Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo“ (1 Iv 1,1-2). Otada svi oni koji „vide“ Riječ koja je tijelom postala slave je svetkovinom Božića i s tom Riječi žive i umiru. Zovu se kršćani.