Piše: Anto Orlovac

Kolika je radost u obitelji kad dijete progovori prvu riječ. Na nju se tako željno čeka. No, govor može biti i izrazom agresivnosti, nametljivosti, čak i vrijeđanja. To je zloporaba govora. Psovka, svađa, vrijeđanje, kleveta, ogovaranje…, bio bi podugačak popis različitih vrsta zloporabe dara govora. Nije mi nakana o tomu ovdje govoriti. Želio bih ukazati na jedan suptilniji oblik zloporabe dara govora koji na prvi pogled takvim uopće ne izgleda. Riječ je o nametljivu govoru, uvijek, svuda i o svemu, o govoru kao izrazu nametljivosti, čak agresivnosti.

Postoje ljudi koji uvijek imaju potrebu pričati; pričati do beskraja. Na sve oni imaju što reći, imaju svoje mišljenje koje žustro nameću, imaju svoj komentar. Kad netko govori, oni ne mogu mirovati, ne mogu dočekati kraj; potiho, ili čak (polu)glasno, oni iznose svoje komentare. Pored takvoga je vrlo neugodno sjediti za vrijeme nekog predavanja; više čuješ njega nego predavača. Svatko od nas pozna ponekog takvog u svojoj blizini, i ne poštuje ga osobito.

Kad počne rasprava, takav je uvijek prvi (i posljednji) diskutant, govori dugo i nametljivo, često bez povezanosti i preglednosti. Izbacuje mnoštvo riječi koje zapravo ništa ne znače. Nastupa docirajući kao da pred sobom ima malu djecu. A u stvari on ima potrebu pokazati svoju stvarnu ili umišljenu nadmoć, znanje. On jednostavno ima potrebu govoriti, bez obzira na temu. Životno iskustvo me naučilo da su najbolji prilozi u raspravama bili kad su progovorili oni koji su se vrlo rijetko javljali za riječ, ali kad (i ako) su došli na red, imao si što čuti. Takvi najčešće govore kratko, ali smišljeno, jasno, pregledno i korisno.

Ima ih i među nama svećenicima. U tu kategoriju pripadaju i oni koji predugo, a nerijetko i nepripremljeno propovijedaju. Govore, govore, kite se riječima koje brzo postaju fraze, obilaze kao mačak oko vruće kaše, pobjegnu od teme, pričaju o svemu i svačemu. Ako imaju retoričkog dara, oni time pokušavaju ispuniti prazninu misli kojih zapravo i nema. Oni time zlostavljaju one koji su iz obzira prisiljeni ostati i slušati ih. No, dogodit će se da taj drugi put ne dođe ni na misu. Nitko se ne da maltretirati. Opasnost je u nas propovjednika da to previdimo, pogotovu zato što smo mi privilegirani govoriti, a drugi „moraju“ slušati, i to bez pogovora, bez prigovora, bez rasprave i kritike. Barem u crkvi. Štogod reknemo, mora biti dobro! Opasan je to mentalitet, a može biti i znakom dvostrukog nepoštivanja: i Božje riječi koju navješćujemo, i slušatelja kojima govorimo.

Tko voli puno pričati, stavlja sebe uvijek u prvi plan. Zato ljudi ne vole one koji puno „pametuju“: sve komentiraju, sve znaju, o svemu imaju mjerodavno mišljenje. S druge, pak, strane: tko pozorno sluša drugoga, svojemu sugovorniku daje prednost. Posvećuje mu potrebnu pozornost i pokušava se uživjeti u njegovu situaciju i problem o kojemu govori. Da bi to mogao, mora ga strpljivo saslušati. Zato su ljudi koji znaju slušati tako dragocjeni i obljubljeni. Kažu da je bl. Majka Terezija imala tu divnu moć: slušala je sugovornika kao da je jedini na svijetu i kao da osim njegovih problema više ništa ne postoji. Ljudi su to tako dobro osjećali.

A svećenik bi to morao znati. Velik je dar znati i zašutjeti, moći slušati drugoga. Bez tog dara nema dobra ispovjednika niti (duhovnog) savjetnika.

Kakav je razgovor moguć ako mi sugovornika prekinemo, a da on nije pravo ni progovorio? Ponekad tako postupamo i u ispovijedi. Doduše, poneki pokornik doista „ide na živce“, osobito oni sa skrupuloznom savješću, vraćaju se uvijek na isto, tumače ono što je i bez toga jasno, muče sebe i ispovjednika, no takvi su ipak u manjini, da ne kažem iznimke. Ali puno je ljudi koji trebaju dobar savjet ili barem nekoga komu se mogu doista povjeriti. A u svećenika imaju povjerenja.

Sačuvao nas Bog od ljudi koji „sve znaju“, osim šutjeti.