Hvala ti, Bože, za riječ


Otkada znam za sebe, volim lijepu riječ: skladnu, domišljenu, dotjeranu, zvučnu, izbrušenu. A takva može biti samo onda kad izražava lijepu misao. Uzori i izvori lijepe riječi su: narodna mudrost, poslovice, filozofske sentencije, poezija, aforizmi.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Orlovac

Što sam stariji, sve mi se više sviđaju ljudi koji imaju dar lijepe, plemenite, kratke, jasne riječi. One se pamte kao poruka, kao životna pravila. Riječ: kako je ona snažna! Potiče, pokreće, oduševljava, tješi, liječi. Tako smo željni lijepe riječi. A oko nas sve vrvi od riječi: u životnoj sredini, u eteru, u svim medijima. Riječi, riječi, riječi. Nažalost, nerijetko riječi grube, pogrdne, proste, uvrjedljive, riječi koje ranjavaju i ogorčavaju, čak ubijaju, ili barem samo – prazne i beznačajne riječi. Riječi koje ne uzdižu nego pritišću. Teško ih je nositi i podnositi.

Ljudi žongliraju riječima, spretno, spremno, ali nerijetko lukavo, prijetvorno i prazno. To je najčešće riječ političara, ali ne samo njih. Velik je Božji dar – dar riječi. Riječ pjesnika, pripovjedača, mislioca, odgojitelja, sveca. Zato su nam pravi pjesnici i književnici, dobri propovjednici Božji dar. Zato su sveci pjesnici. Odmah osjetimo kada je to prava riječ, riječ iza koje stoji misao, a kada šuplja fraza.

Kažeš čovjeku lijepu riječ i potakneš ga, kažeš utješnu i ohrabriš ga za neslućena djela, kažeš pomirujuću, opraštajuću riječ, i stekneš prijatelja.

Pročitao sam podosta knjiga u životu. Nagutao sam se i pljeve i prašine riječi, ali sam uočio i puno lijepih riječi, umjetnički divno oblikovanih misli, snažnih poruka. A nisam se sjetio Bogu zahvaliti za dar što ga daje pjesnicima, književnicima, misliocima, od čije ljepote i dubine riječi mi živimo. A trebalo bi! Koliko smo po njima primili ljepote, umjetničkog užitka, plemenitih poticaja! A da bi čovjek mogao progovoriti takvim riječima, mora u sebi nositi takve osjećaje.

Eto u tome i odgovora na pitanje što je prava poezija ili književnost. To je riječ koja te uzdigne, oduševi, oplemeni. Ne učini li to, nije to prava riječ, nije riječ – dar Božji o kojem govorimo. Bog je čovjeku dao govor, riječ kao svoj dar, kao talent. S koliko čežnje roditelji čekaju prvu riječ svoga djeteta! Moći misliti, moći misao oblikovati, moći je obući u lijepu riječ i prenijeti drugome, zar to nije divan dar Božji?

A Bog je čak i svoju riječ, svoju Poruku, svoju Objavu, povjerio ljudima koji su ih znali zabilježiti, lijepo oblikovati: proroku Mojsiju, pjesniku Davidu, mudracu Sirahu, ljubljenom apostolu Ivanu.

Štoviše, Bog je i svoga Sina Isusa poslao kao divnu riječ, obećanu po prorocima, kao najljepšu riječ koja se ikada pojavila na Zemlji. To je Riječ pisana velikim slovom, Riječ koja je Bog; koja je tijelom postala i boravila među nama. Riječ o kojoj svjedoci rekoše: „Nikada nitko nije govorio kao ovaj čovjek!“

Hvala Ti, Bože, za lijepu, pjesničku, misaonu riječ.

Hvala Ti, Bože, za svaku lijepu izgovorenu i napisanu riječ.

Hvala Ti, Bože, za Isusa koji je Tvoja Riječ!