Zaustavi se, čovječe

I stvori čovjek Boga na svoju sliku


Ne prihvaćamo Boga koji bi bio drugačiji od onoga što mi mislimo i hoćemo. A Bog jest drugačiji, silno drugačiji, od svega onoga što mi uopće možemo zamisliti. Iako nam je blizak, Bog ipak uvijek ostaje neizreciva, uzvišena Tajna.

Anto Orlovac, Katolički tjednik

Govoreći o stvaranju čovjeka, Božja Objava na prvim stranicama Biblije veli: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). A redak prije toga stoji kako Bog, rekli bismo, „naglas razmišlja“: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična“ (r. 26). Bog stvara čovjeka po svome uzoru, biće sa sličnim svojstvima. Čovjek je Božja slika jer u sebi ima nešto božansko. To Bog kaže. Suvremeni (zapadni) čovjek kao da za to ne mari puno; ravnodušan je prema tom velikom odlikovanju – biti sličan Bogu. Nije mu baš stalo ni do Boga ni do Božje slike u sebi. On ima neku drugu, svoju sliku o sebi.

A događa se i obrnut proces: čovjek izmišlja i stvara Boga na svoju sliku, po svojoj zamisli, sebi slična. Kako to izgleda, pokazuju poganske religije. Tu božanstva ili bogovi imaju ljudska svojstva, pa i ona negativna, samo su puno moćniji, pa zato i opasniji. Oni se osvećuju, ljubomorni su jedan na drugoga, čine nepodopštine kakve i (zao) čovjek zna činiti. Ništa mu nije uništiti i ubiti drugoga ako mu se tako svidi. Zapravo su projekcija zapretanih čovjekovih neurednih težnja koje pokazuju što bi on bio u stanju učiniti kad bi imao Božju moć. Srećom, nema je! Takvoga se Boga možeš samo bojati; njega se ne može voljeti. Kao što se bojimo moćna, a nasilna čovjeka. Hvala Bogu što takvoga „boga“ nema.

Postoji i blaži oblik toga „stvaranja Boga“ na ljudsku sliku. To se događa nama vjernicima onda kada očekujemo da Bog postupa i čini baš onako kako mi to zamislimo i želimo, kako ga molimo. Ne bude li tako, razočarani smo i okrećemo mu leđa. Hoćemo Boga koji bi ispunjavao naše želje i željice. Izrekneš molitvu, učiniš neku pokoru, prineseš žrtvu i očekuješ da Bog odmah reagira. I to baš onako kako si tražio. Kao da si pritisnuo zvonce. Ne prihvaćamo Boga koji bi bio drugačiji od onoga što mi mislimo i hoćemo. A Bog jest drugačiji, silno drugačiji, od svega onoga što mi uopće možemo zamisliti. Iako nam je blizak, Bog ipak uvijek ostaje neizreciva, uzvišena Tajna. Kad bismo Boga posve razumjeli i shvatili, to više ne bi bio Bog. Ne bojmo se to priznati!

Opasno je izmišljati i stvarati Boga po vlastitome nahođenju. Jer onda je Bog samo čovjekova preslika. Takav bi Bog izgledao doista jadno. I veliki Goethe je to spoznao kad upozorava:

Wie einer ist, so ist sein Gott./ Darum war Gott so oft zu Spott“ („Kakav je netko, takav je i njegov Bog./ Zato je Bog tako često bio ruglo.“) Iskrivljena slika Boga zapravo je karikatura, pa čak i nakaza, od koje svatko bježi. To je gora vrsta ateizma nego ne vjerovati u Boga nikako.

             A što onda o Bogu možemo uopće znati? Kakav je Bog, pokazuje On sam u svojoj Objavi u Svetom pismu i posebno u svome Sinu, punini svoje Objave nama. Svaka nam stranica Svetoga pisma pokazuje Boga u kojega vjerujemo: On je dobar, svet, uzvišen, savršen, ali milosrdan, blizak čovjeku, naš otac, prijatelj i zaštitnik. Zar to nije sasvim dovoljno da bismo bili sretni? Voli svako svoje stvorenje, svakoga čovjeka jer ga inače ne bi ni stvarao. Isus nam je pokazao pravu sliku nebeskoga Oca. Ta je slika Boga predivna. Tu svaki čovjek dobiva uzvišeno dostojanstvo Božjega djeteta. Ulazi u Božju obitelj. Bog čovjeka nikada ne ponižava, nego uzdiže. „Stvarajući Boga“ na svoju sliku i predodžbu, čovjek Boga snizuje na svoju razinu, na razinu ograničena čovjeka; stvarajući čovjeka na svoju sliku, Bog čovjeka uzdiže do božanskog bića. U tome je sva – i prevelika – razlika!