Imam jer sam primio


„Imam kuću“, „Posjedujem auto“, „Imam suprugu i troje djece“, „Imam slikarskog ili pjesničkog talenta“, „Dijete mi je veoma nadareno“. Tako običavamo govoriti o onomu što „imamo“. I doista, imam, a odakle mi?

Foto: pixabay

Foto: pixabay

Piše: Anto Orlovac

To kao da i ne treba pitati. Uostalom, nismo to nepošteno stekli, pa da nas netko pita za „porijeklo imovine“. A ako bi netko i postavio to pitanje, redovito ne bi dobio pravi odgovor.

Vjernik zna da je sve što ima – dar, da mu je to darovano. To je već sadržano i u samoj riječi „darovitost“, kojom označavamo nečije sposobnosti u nekom području. A kad je darovano, ne smijem se time hvaliti kao svojim vlasništvom, pogotovo kad su osobe u pitanju: supruga, djeca, roditelji, prijatelji. Njih se ne može na taj način „imati“, „posjedovati“. Pogotovo se svime time ne smijem uznositi nad onim koji to nema, kojemu to jednostavno – nije dano.

„Da nije dobio, što bi imao?“

„Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1Kor 4,7) – podsjeća resko sv. Pavao. Dakle, sve si primio, sve ti je darovala nečija dobrota. Dobrota Oca nebeskoga. Sve je Njegov dar.

Govoreći o sv. Vinku, đakonu i mučeniku (spomendan 22. siječnja) veli sv. Augustin, da je Vinko vjerovao u Krista i trpio za Njega: „To je oboje levit Vinko bio dobio, dobio i imao. Da nije dobio, što bi imao?“ (Augustin, govor 256,1-2). Govoreći o njemu daje pouku nama: „Nek' se stoga nitko u srcu pretjerano ne uzda kad govori, nek' se nitko ne ufa u svoje snage kad trpi kušnje, jer od Boga imamo mudrost da razborito govorimo dobre stvari, od njega i strpljivost da hrabro podnesemo zlo.“ Sve je od Boga. To najbolje znaju sveci.

Poniznost koja to nije

Ljudi se vole razmetati i svojom pameću. Rijetki su koji ne bi rado bili iznad drugih ili se barem takvima prikazali. A zaboravljamo da nam je i to Bog dao. Kad se okrenemo sebi, onda znamo da drugačije ne može biti: imamo i pameti onoliko koliko nam je dano. Netko je duhovito primijetio: „Izgleda da je dragi Bog pamet najpravednije rasporedio; svatko je sa svojom zadovoljan.“ Inače svemu imamo stotinu prigovora, ali na vlastitu pamet ne. A imati talenata, a ne razmetati se njima, ne nastojati po svaku cijenu pokazati ih što većem broju drugih, to je posebna vrsta savršenstva. I nama svećenicima, biskupima i svima koji javno nastupaju sveti Augustin poručuje: „Kad lijepo govoriš, propovijedaš, pišeš, znaj da ti je od Boga mudrost da razborito govoriš, pišeš, zaključuješ. I to je čisti dar.“ A darovi, iako različiti, imaju služiti na izgradnju Tijela Kristova, opet nas upućuje veliki Pavao.

Darove ne trebamo, čak ne smijemo sakrivati, pogotovo ne zakopati, pa ni nijekati. Nije to poniznost. Zar je poniznost nijekati tuđe, od drugoga dobivene darove. To bi značilo nijekati Božje darove. To bi prije bila nezahvalnost, nego poniznost. Darove valja koristiti, ali ne razmetati se njima.

Što si primio, primio si, to imaš. Koristi se time sebi i drugima na korist, ali ne zaboravi za to zahvaliti! Ne zaboravi da to imaš samo zato jer si – primio!