Piše: Anto Orlovac

Međutim, zanimljivo je da je Isus to isto rekao i za nas, njegove sljedbenike: „Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se skriti grad što leži na gori“ (Mt 5,14).

U Bogu je sve svijetlo, obasjano. Nema nikakve tame. Sv. Ivan apostol opisuje svoje viđenje nebeskog Jeruzalema u Knjizi Otkrivenja: „I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac! Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju. Vrata mu se ne zatvaraju obdan, a noći ondje i nema“ (Otk 21, 23-25). Ne treba nikakvih svjetiljki. Ne treba, zato jer nema mraka i tame. Svjetiljka služi da obasja tamu. Mi na Zemlji bez Sunca i Mjeseca ne možemo i ne znamo. Potrebne su nam različite druge svjetiljke u noći i u tami. A budući da su i Sunce i Mjesec i zvijezde i sva naša svjetlila nešto materijalno, što će jednom imati svoj kraj, oni u nebu nemaju mjesta, točnije nema potrebe za njima. Sve obasjava sam Bog, Slava Božja. Kad imaš električno svjetlo, ne treba ti petrolejska lampa ili sićušna svijeća. A ovdje je razlika još puno veća.

Isus osvjetljava i ovaj svijet i samo Nebo. Tamo noći nema, nema ni lopova, pa nema ni zatvaranja vrata danju, a noći i tako nema, reče sv. Ivan. Samo dan, svjetlo, vječni dan. To je doista „otvoreno društvo“, ali u najpozitivnijem smislu riječi. Bog se ne zatvara ni pred kim. Naprotiv.

Zar i mi ne molimo i ne želimo svojim pokojnima, umrlima, upravo to: „Svjetlost vječna svijetlila njima.“ Neka ne ostanu u tami, nego u Božjem svjetlu. I to zauvijek. Mi kršćani vjerujemo i znamo: oni koji umiru, ne idu u tamu. Isus nam je to protumačio. Poznata su i svjedočanstva onih koji su doživjeli kliničku smrt. Svi pripovijedaju kako su ispred sebe ugledali prelijepu, smirujuću svjetlost. Iako je sve obasjano, ta svjetlost ne povrjeđuje oči. Nije to oštra lampa isljednika uperena u čovjeka na saslušanju u policijskoj istrazi, kad te svjetlo zasljepljuje i vrijeđa, iritira oči. Ništa od toga, samo divno smirujuće svjetlo.

No, moramo si postaviti pitanje: „A kako je moguće da smo mi kršćani svjetlo?“ Zar u nama nema i toliko tamnih strana? Sv. Ivan apostol o tomu ovako razmišlja: „Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema. A tko mrzi brata svojega, u tami je, u tami hodi i ne zna kamo ide jer mu tama zaslijepi oči.“ (1 Iv 2,10-11). Ljubav je to svjetlo. A kršćanin se trudi živjeti u ljubavi. S druge strane, mržnja je najveća tama koja postoji. Ivan reče da ima nekoliko teških posljedica za onoga tko mrzi.      

Ponajprije, takav čovjek je u tami. A u tami se teško orijentirati i snaći. Čovjek tumara i nesiguran je.

Zatim, on u tami hodi. Hoditi u tami, znači tapkati, lutati, ne biti siguran, čak se vrlo lako može napraviti krivi korak.

Takav ujedno ne zna ni svojega cilja, ne zna kamo ide. Kako ćeš znati ideš li u pravom smjeru kada ne znaš ni gdje si, ni gdje ti je cilj?

A zašto je to tako? Sve je to zato jer mu je tama zaslijepila oči. A zaslijepljen ne vidi jasno ili ne vidi nikako. Vozači dobro znaju koliko je nezgodno kad ga nisko sunce ili jaka svjetla vozila koje dolazi u susret zaslijepe. Jedan trenutak ne vidi ništa. To je dovoljno da se dogodi nesreća. A što je tek s onim kojemu je tama trajno zaslijepila oči? On nije u stanju vidjeti nikako. Njemu nikakvi dokazi ne mogu pomoći.

Mržnja je slijepa. U potpunoj tami ne vidi se ništa. Ako ona nije potpuna, nešto se ipak nazire, ali ne vidi se jasno, samo siluete. S druge strane vidi se i ono čega nema, što se čovjeku pričinja i donosi mu strah. Dijete se boji mraka jer u mraku njegove mašte ima svega onoga čega na svjetlu nema. A to je dovoljno da u njemu izazove strah.

Kad je netko zaslijepljen ideologijom, onda on vidi samo ono što hoće. Za to imamo toliko primjera među političkim vođama, povjesničarima i svima onima koji prošla zbivanja tumače onako kako njima odgovara, a ne po onomu što činjenice kažu.

Zar nije tragikomično kad neki koji za sebe tvrde da su ozbiljni hrvatski znanstvenici, povjesničari od struke, i danas u hrvatskoj prošlosti vide zločin samo na jednoj strani. O nekim drugim „istoričarima“ da i ne govorimo. Jedni su zločinci, drugi nedužne žrtve. To se uporno promiče u svim medijima. Već i sam spomen da to nije baš tako crno-bijelo, da su i na „drugoj“ strani pale ogromne nedužne žrtve, čak puno brojnije nego na „njihovoj“, za njih je povod za još žešće napade, a pred činjenicama i dalje zatvaraju oči. Ako si hrvatski domoljub, proglase te ustašom, ako si dosljedan vjernik, klerikalcem, ako se s lažima i konstrukcijama ne slažeš, revizionistom povijesti (a za to su u komunizmu letjele glave kao od šale). Mjesto da se priznaju činjenice, lijepe se etikete na drugoga. Neki jednostavno ne žele izići na svjetlo činjenica i o njima ozbiljno, trijezno i objektivno raspravljati i tako ih interpretirati. Onaj tko ostaje u mraku ideološke zaslijepljenosti, vidi ono čega nema. I boji ga se. Bilo bi dobro kad bi se oslobodili tame koja im zaslijepi oči.

S druge strane, takvi ne „vide“, recimo, zasluge blaženoga Stepinca u zauzimanju i spašavanju Židova i Srba, o čemu postoje tolika vjerodostojna svjedočanstva. Nisam nigdje kod tih „znanstvenika“ pročitao da je banjolučki biskup Josip Garić prosvjedovao kod ustaških vlasti zbog ubojstva pravoslavnog vladike Platona u Banjoj Luci 1941., zbog čega je bio stavljen u neku vrst kućnog pritvora; da su katolici iz Rakovca spašavali Srbe iz Drakulića, i mogli bismo nastaviti nizati. Vidi se samo vlastito stradanje i stavlja ga se na velika zvona, a ona kod drugih i kad su veća, svode se na „pojedinačne slučajeve“. Ističu se vlastite srušene bogomolje, a desetci onih „na drugoj strani“ ni ne spominju se, ili tvrde da su to izmišljotine, i tako u nedogled.

Takvi su u stanju i ljude iz svojih vlastitih redova krivotvoriti. Osobno sam doživio kad su banjolučki novinari pokojnog patrijarha srpskog gospodina Pavla cenzurirali. Nisu donijeli sve ono što je rekao u govoru na posvećenju kamena temeljca hrama Hrista Spasitelja u Banjoj Luci u vrijeme rata. A rekao je ponešto u tom prešućenom dijelu govora o rušenju katoličkih crkava i džamija. Osobno sam bio nazočan kao izaslanik biskupa Komarice, i iz najbliže blizine čuo sve što je rečeno. Prešutjeli su to jer bi inače morali malo revidirati svoje tvrdnje i stavove. A to im se nije dalo. Ostali su u tami neistine ili krivotvorene istine, a onda to na isto iziđe. I danas još mnogima mržnja na brata svojega, a to su svi ljudi međusobno, tama je koja im zasljepljuje oči.

Da ne bismo tapkali u tami, bojali se onoga čega se ne treba bojati jer ne postoji, vidjeli neprijatelja tamo gdje ga nema, potrebno je da budemo otvoreni svjetlu istine, da živimo u tom svjetlu i budemo, poput Isusa, svjetlost svijeta.