Izgubljen dan


Osjećamo li mi da smo izgubili dan ako nismo nešto dobro učinili? Ako svojim djelima ispisujemo knjigu svoga vlastitoga života – a moglo bi se tako reći – kako onda dočekati kraj kao prazna, neispisana knjiga?

Piše: Anto Orlovac

Suvremeni čovjek ima sve više slobodnoga vremena, posebno djeca i mladež. Često i ne znaju što bi s njime. Dosađuju se. Sate i sate provode pred većim ili manjim ekranima, na igricama, na mreži su, kako to obično kažu, sa svima povezani, s mnoštvom virtualnih prijatelja, a ipak nerijetko sami i osamljeni. Čak i kad su u društvu, svatko ima svoj aparatić u rukama i negdje je daleko od onoga koji sjedi kraj njega. A stariji kao da se uopće ne usude predložiti im da svoje vrijeme pametnije i korisnije upotrijebe – da nauče neko umijeće, da razvijaju svoje talente: glazbene, umjetničke ili kakve druge, da nekomu pomognu, pa i da se bave sportom, ali aktivno, a ne sjede povazdan pred ekranima i „navijaju“. Vrijedi to, dakako i za odrasle na svoj način. I prođe dan ni u što. Jedan, pa drugi, i tako redom. Ni ne primijetiš kako vrijeme juri; pomalo stariš, a ništa učinio ni postigao nisi. Preostaje samo zakukati: „Pa zar u to potroših život?“

Rimski car Tit Flavije Vespazijan, kažu jedan od boljih u nizu rimskih careva, koji se jako zauzimao za svoj grad Rim i za cijelo Rimsko Carstvo (između ostaloga sagradio je i – prije desetak godina otkriven – amfiteatar Burnum, u današnjim Ivoševcima kod Kistanja u Dalmaciji), smatrao je izgubljenim svaki onaj dan u kojemu nije nešto učinio za svoj Rim i za njegove građane, pa je navečer znao govoriti: „Amici, diem perdidi!“, „Prijatelji, izgubio sam dan!“

U što sve ljudi troše i gube svoje dane? Gube ih, a nisu ni svjesni da su ih izgubili. Ne samo tamo neki ljudi, nego nerijetko i mi sami. Sveta Majka Terezija trajno je pozivala da svaki dan „učinimo nešto lijepo za Boga“. I činila je puno lijepoga za Boga. Svakoga dana. Boga je radovala radeći u korist ljudi, pomažući najbjednijima koji su živjeli napušteni i umirali odbačeni na ulicama. Činila i druge na to poticala, i primjerom i jasnim riječima. U nje nije bilo izgubljena dana. Pa ni jednoga trenutka!

Osjećamo li mi da smo izgubili dan ako nismo nešto dobro učinili? Ako svojim djelima ispisujemo knjigu svoga vlastitoga života – a moglo bi se tako reći – kako onda dočekati kraj kao prazna, neispisana knjiga? No, i neispisana knjiga ipak je nečim ispunjena. Ispunjena, nažalost, grijehom teškoga propusta. Nije stoga slučajno što nas Crkva u novije vrijeme podsjeća da se i propustom može teško griješiti, čak teže nego mišlju, riječju, pa i djelom. Sve što u tu knjigu pišemo, jednom će nam se javno čitati i ocjenjivati. Usudimo li se uopće misliti na to i to javno reći? Ili, što je još važnije, imamo li hrabrosti i volje to mijenjati? Jer, izgubljen dan nitko nam nikada više ne može više vratiti. Ako je to znao poganski car, može se isto očekivati i od kršćanina.