Zaustavi se, čovječe

Izvršena životna zadaća


Kamo sreće da svatko od nas može na kraju života, poput Isusa, mirno i s punim uvjerenjem reći: „Bože, izvršio sam zadaću koju si mi povjerio, i Tebe proslavio.“ Onda će vidjeti otvorena vrata i čuti riječi o sluzi dobrom i vjernom...

Pitanje smisla života temeljno je čovjekovo pitanje. Je li život slučajan, besmislen ili ima neki cilj? Na tom se pitanju oduvijek dijele duhovi. Kršćani vjeruju u smisao života. Odlazeći s ovoga svijeta, Isus se obraća Ocu nebeskome riječima: „Oče, ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti“ (Iv 17,4). Riječi preko kojih olako prijeđemo. A u njima je sadržan sav jedan život. I to ne bilo koji život, nego život Sina Božjega na ovoj zemlji, Njegove 33 godine. U tom kratkom životnom vijeku dogodilo se jako puno, zapravo sve: otkupljenje svijeta od zla i Zloga, povratak izgubljena života i osnutak Crkve koja će ostati do kraja svijeta kao brana protiv zla i besmisla. Isus to reče tako jednostavno, kao da je riječ o običnim životnim sitnicama. A u tim riječima sadržan je sav Njegov životni program, zadaća koju je imao na zemlji, koju je on izvršio do kraja. Sada se obraća Ocu nebeskomu i kao da kaže: „Oče, evo ja sam svoje izvršio!“ Pogledajmo što je On to zapravo rekao!

Prvo: On je proslavio Oca nebeskoga. To čini Sin Božji svome Ocu, to je i zadaća svakoga čovjeka, od Boga stvorenoga, čak svakoga bića – slaviti Boga. Čovjek to čini svjesno, kao razumsko biće, a druga bića samim svojim postojanjem i bogatstvom života: bilo da su to životinje i biljke ili mrtva materija, minerali, ono što zovemo mrtvom prirodom, čije je postojanje preduvjet za opstojnost života. Slaviti Boga to će biti, ne zadaća, nego radost spašena čovjeka u Božjemu društvu u nebu, kako to volimo reći, kroz svu vječnost. I nikada nam neće biti dosadno jer je život u Bogu neizmjerno bogatstvo i raznolikost. Slaviti Boga naša je zadaća i na ovome svijetu. Čim Bog prosudi da je to netko već učinio, uzima ga k sebi. Uvijek žalimo zbog smrti nekoga mladog čovjeka. A, zapravo, trebalo bi se radovati jer je on već izvršio volju nebeskoga Oca i nema ovdje što više tražiti. Ako to vjerujemo, lakše ćemo podnijeti teške udare sudbine i privremeni gubitak drage osobe.

Tu smo već kod drugoga što Isus u onoj kratkoj rečenici reče nebeskome Ocu, naime da je dovršio povjereno mu djelo. Svatko bi trebao dovršiti djelo koje mu je Bog namijenio u životu, koje je baš za njega predvidio. Svijet je pun nedovršenih djela, od umjetničkih do onih životnih. Dapače i mnogi su životi nedovršena djela. Zapravo će ih tek Bog dovršiti u vječnosti. A svaki čovjek ima svoju posebnu zadaću. Prepoznati koja je to moja životna zadaća, umijeće je života, umijeće je cjelokupna odgoja. Dovesti mlada čovjeka, odgajanika, do toga da spozna za što ga je Bog predvidio, koje mu je darove i talente dao, prepoznati ih, razvijati i koristiti, eto to upravo znači ispuniti volju nebeskoga Oca. Bog nikome ne daje svojih darova „onako“; oni su za nešto predviđeni. Zakopati ih značilo bi upropastiti povjerene talente. A to bi bilo koliko nezahvalno toliko i pogubno. Na to Isus često upozorava i takve žestoko kritizira. Jer, oni su zapravo promašili svoj život, svoju životnu zadaću.

Kamo sreće da svatko od nas može na kraju života, poput Isusa, mirno i s punim uvjerenjem reći: „Bože, izvršio sam zadaću koju si mi povjerio, i Tebe proslavio.“ Onda će vidjeti otvorena vrata i čuti riječi o sluzi dobrom i vjernom, s pozivom da uđe u radost Gospodara svojega. Uostalom, Bog nas nije stvorio za tridesetak, pedesetak ili možda čak i stotinu godina, koje i tako brzo prođu, nego za trajni, vječni život i radost. A toga nema ako smo daleko od izvora života i radosti – od Boga. Zato je naša životna zadaća i glavni cilj: doći k Bogu. Zato su se svetci radovali smrti – jer su bili svjesni da oni ne umiru i ne nestaju, nego idu k Bogu. Ono u čemu su se oni razlikovali od nas jest da su imali čvršću vjeru, i to ih je nosilo kroz život. A i nju možemo od Boga izmoliti.

Anto Orlovac