Riječ za život

Ja sam siromašan čovjek


Crkveni su oci tumačili Adamovo otkriće golotinje kao otkriće vlastita siromaštva. Gol čovjek je živa slika siromaštva. Svi smo ljuti siromasi. I naše lice je ikona siromaštva. Zato nas ljudska lica i privlače. Siromašne su ove nesigurne oči.

Piše: Bazilije M., Katolički tjednik

Zna se dogoditi da se neki ili neka skinu goli i protrče po stadionu punom gledatelja ili prošeću ulicom punom prolaznika. Uglavnom se svi osvrnu na njih. To im je siguran način kako će skrenuti pozornost na sebe. Dobili su i naziv – izložnici! Kako to da nam ljudsko tijelo toliko privlači pozornost? Nismo tada nešto posebno lijepi, a niti dijelovi tijela koji se tada vide nisu na neku diku.

Crkveni su oci tumačili Adamovo otkriće golotinje kao otkriće vlastita siromaštva. Gol čovjek je živa slika siromaštva. Svi smo ljuti siromasi. I naše lice je ikona siromaštva. Zato nas ljudska lica i privlače. Siromašne su ove nesigurne oči. Ovo brdašce od nosa je neki siromašni brijeg. Ove uši kao da su višak. Ove su usne kao neka živa rana, brazgotina nasred lica. A još ako imamo podočnjake ili bore, ljuti smo siromasi. Kosa nam je najčešće slična grmu, a ako je opala, onda smo slični goloj stijeni. A ipak, siromaštvo nam je drago. Privlači nas. Jadni Narcis se zaljubio u vlastito siromaštvo i izgubio glavu.

Jedan od najprivlačnijih ljudi na svijetu svih vremena je Sv. Franjo. Skinuo se gol i ostao vječni siromah. Slijedio je Raspetoga koji gol visi na križu i sve ljude privlači k Sebi. Njegovo lice i cijelo tijelo zrače siromaštvom. On nas je Svojim siromaštvom obogatio. Uzeo je naše siromaštvo. Uzeto je ovo bijedno tijelo i preobražava ga Svome tijelu slavnom. Njegovo je lice bilo neljudski iznakaženo. Nije se moglo gledati od užasa. Tako je uzeo i našu nakaznost. Sve. I svime nas obogatio.

On nam u dušu stavlja čežnju za licem Božjim. „Lice Tvoje ja tražim!“ Sigurno je to siromašno Lice. Neće biti Lice koje straši. Odbija. Gnjavi. Bit će dječje Lice. Milosrdno. Slavno, a opet patničko. Lice u kojem je patnja preobražena.

Teško je siromaštvo. Zato se odijevamo. Crkveni oci su govorili da je odjeća pokrivalo za naše siromaštvo, našu bijedu. Krist nas odijeva u milost. Krštenjem smo Njime odjeveni. Ali ispod odjeće živi uvijek ljuti siromah. Božji siromah. Obogaćeni siromah, ali ipak siromah.

Crkva siromaha će uvijek privlačiti ljude Kristu. Sigurno, i bogatstvo nas mami. Bogataši nam skreću pozornost na sebe. Ali taj nas pogled ostavlja hladnima. Čak nam budi i zavist i mržnju. Pogled na siromaha nas šokira, ali ujedno i zagrijava. Vidimo uvijek i sebe. „Ne daj mi, Bože, ni bogatstva ni siromaštva!“, moli Mudrac. Daj mi da budem toliko siromah da privlačim i toliko bogat da ne odbijam!

Završimo ovo naklapanje stihovima pjesme koja je bila draga Sv. Ivanu Pavlu Velikome: „Ja sam siromašan čovjek. Moje blago je predanost Tebi!“