pet, 22. rujna 2017. 08:28
„Koliko ljudi, toliko ćudi“, veli narodna mudrost. Koliko glava, toliko mišljenja. A i u jednoj se glavi mogu redati različita mišljenja. Razlika stavova, mišljenja i uvjerenja u jednom društvu, to se zove pluralizam mišljenja.
Piše: Anto Orlovac
Valja ga poštivati jer valja poštivati čovjeka čije je to mišljenje i uvjerenje. Danas je to uglavnom, barem načelno, općeprihvaćena vrijednost i način komunikacije među ljudima. Međutim, u svakom čovjeku čuči jedan mali diktator. Bilo bi mu draže da svi misle kao on. Onda bi se i on osjećao jačim. Oduvijek su ljudi pridobivali druge za svoje stavove, tražili istomišljenike, privlačili ih u vlastitu stranku političkog mišljenja, obraćali na svoju vjeru, a sve s uvjerenjem: što nas je više, to smo jači. Rijetki su samostalni mislioci, dovoljno duhovno jaki, koji bi ostali kod svoga stava i uvjerenja, bez obzira na broj onih koji ih slijede.
Borba različitih mišljenja trebalo bi biti bogatstvo jednoga društva. Gdje je više ideja, tu je lakše nešto pokrenuti. Svoje ideje i stavove valja argumentirati valjanim dokazima. Ipak, ima ljudi kojima se to ne da. Nositelja drugačijeg shvaćanja, druge ideje smatraju najprije idejnim, a onda i stvarnim protivnikom. Od protivnika do neprijatelja malen je korak.
Znamo kako su komunisti postupali s idejnim protivnicima. Kad su sami bili dovoljno jaki, proglasili bi ih jednostavno „narodnim neprijateljima“. A zna se što „sljeduje“ neprijatelju: kratak postupak, skraćivanje za glavu i oduzimanje imovine. Protivnika više nema, a njegovo je tvoje. Čisto zgodno. Koliko je ljudi tako stradalo nakon Drugoga svjetskog rata?! Glavni ideološki neprijatelji komunistima bili su svećenici, vjernici, Crkva. Zato su Crkvi oduzeli sva materijalna dobra, a svećenike i viđenije ljude sudili su na namještenim procesima na smrt kao muhe ili, u boljem slučaju, zatvarali u kazamate dugi niz godina, sve dok im te ideje ne istjeraju iz glave. Sve to „u ime naroda“. Znakovito je: uvijek su komunisti bili manjina, ali su uvijek nastupali „u ime naroda“. Narod – to smo mi! Kakva podvala narodu!
Nisu oni ni tu bili originalni. Sve je to već viđeno. Kad ono Isus nastupi u svom zavičaju u Nazaretu i reče da se proročke riječi o Duhu Božjemu koji pomazuje i šalje jednog odabranika odnose na Njega (Lk 4,16-30), uzburkaše se duhovi farizejskih prvaka: ovaj naučava poguban nauk. Još kad reče da kod Boga nema privilegiranih, i dokaza to s dva primjera: pored tolikih židovskih pravovjernika velikog proroka Iliju prima poganka udovica u Sarfati sidonskoj (usp. Lk 4,25-26), a od tolikih židovskih gubavaca, Bog po proroku Elizeju liječi stranca, Naamana iz Sirije (usp. Lk 4,27), čaša se prelila. Uskipješe od bijesa. A kako i ne bi: protuargumenta nemaju. Isus je bio previše uvjerljiv. Nemaju argumenta, ali imaju silu. Isusa će, skupa s Njegovim idejama, sunovratiti niz stijenu s brda.
Jednostavan recept: kad ne možeš ništa ideji, udri po čovjeku koji tu ideju zastupa! Kad njega smakneš, ideju mu makneš. Treba samo biti jači. Snaga topuza, a ne snaga argumenta. Ili kako netko pogođeno igrom riječi reče: To je argument sile, a ne sila argumenta. Ipak, ne mogoše Mu ništa, jer još nije bio došao Njegov čas, čas koji je odredio Otac nebeski. I od jakoga ima jači.