Kako Bog krivim crtama ravno piše


Ponekad nas frapira način na koji Bog vodi povijest, i na koji „krivim crtama ravno piše“, kako to netko lijepo reče. Te krive crte postupci su pojedinih ljudi, posebno moćnih, koji sebi umišljaju da oni vode povijest.

Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

Piše: Anto Orlovac

U tu kategoriju spadaju i svi mučitelji koji su u određenom trenutku imali moć odlučivati o životu i smrti drugih ljudi, i time su napravili tolike mučenike. Htjeli su ih se riješiti, uništiti ih, izbrisati im ime, a oni postadoše poznati i čašćeni u Crkvi zauvijek. Tko bi danas znao za – ne samo davne – mučenike, da nisu bili baš to – mučenici. Bili bi posve anonimni, pokopani i zaboravljeni. A ovako? Njihovo je ime postalo slavno, a mučitelja se više nitko i ne sjeća. Tko je onda vodio tu povijest: Bog kojemu su mučenici vjerovali ili krvnici koji su mislili da su oni glavni? Krive crte su nerijetko i naši planovi koje pravimo bez Boga ili čak protiv Njega.

Rođendan boga i rođenje Boga

Eno rimskog cara Augusta. On se nije smatrao jednim od careva, on je bio uvjeren kako je on car „de luxe“. Papa emeritus Benedikt XVI. u knjizi Djetinjstvo Isusovo donosi tekst jednog natpisa iz Prijene koji potječe iz 9. godine prije Krista, koji je očito sam August dao postaviti. Tu se govori da je rođendan božanskoga car, „čitavu svijetu dao drukčiji izgled“. Tvrdi se da je on bio obdaren takvim darovima da ga možemo smatrati spasiteljem. Vijest o njegovu rođenju („rođendan boga“), za svijet je radosna vijest, štoviše da „njegovim rođenje mora započeti novo računanje vremena“ (str. 70). Iz svoje silne moći dao je popisati sav svijet nad kojim je carevao, no ne, kako bismo mogli pomisliti, iz pukih statističkih razloga, da sazna broj svojih podanika, nego zbog popisa imovine i poreza na nju! A upravo je taj propis omogućio da se Isus rodi u Betlehemu. Josip i Marija morali su ići iz Nazareta u Betlehem, jer je Josip tamo vjerojatno posjedovao neki posjed. Silni car, koji se bogom smatra, i ne htijući i ne znajući, služi pravomu Bogu i ispunjava proroštvo proroka!

Božja taktika

Još je jednu zanimljivu pojedinost u tom kontekstu iznio hrvatski bibličar dr. Adalbert Rebić u novinskom razgovoru pred Božić 2012. Opet je riječ o jednom rimskom caru. Ovaj puta to je car Hadrijan. On je 135. godine „mjesto Isusova rođenja zasuo zemljom i ondje postavio kip boga Adona i božice Venere. Time je želio zatrti štovanje mjesta Isusova rođenja na tome mjestu a zapravo je za sva vremena mjesto obilježio Isusovim rođenjem.“ (Božićni magazin, posebni prilog Večernjeg lista, 20. 12. 2012., str. 4-5, navod str. 5) Vjerojatno su se ondašnji kršćani teško sablaznili zbog toga zasipanja, a postavljanje kipova poganskih božanstava na tome mjestu smatrali katastrofom. No, po tome je to mjesto ostalo puno bolje obilježeno. Opet je Bog krivom crtom ravno pisao!

 Bog i dalje ima istu taktiku. I dalje su mu drage krive crte za ravno pisanje. Susrećemo to i u povijesti Crkve i u povijesti pojedinih ljudi. Nije li i teška povrjeda koljena Ignaciju Lojolskom bila jedna takva kriva crta koja mu je prekrižila dotadašnji život i karijeru. Bog je svojom kosom crtom prekrižio ono što je on planirao misleći da je za njega najbolja vojnička karijera. A kakav je časnik s ukočenim koljenom? Da je ostvario ono što je on snovao, danas bi bio zaboravljen vojnik, bez obzira do kojeg bi čina dogurao. A već mu za života nije bilo krivo, što je Bog te planove prekrižio i ravno ispisao jedan uzoran svetački život. Složit će se i svi isusovci, Ignacijevi sljedbenici, da to bijaše blagoslovljena kriva crta. A takve su Božje uvijek.

Dobro što nas Bog nije tako uslišio

Komunističke vlasti zatvoriše nadbiskupa Stepinca kojega su namještenom osudom htjeli ocrniti i ušutkati, a on je danas baš zbog podnesenog mučeništva blaženi Alojzije Stepinac. Iz zatvora im je bio veći protivnik nego dok je bio slobodan. A mrtvoga su ga, nakon što su ga otrovali, više bojali nego živoga. Stepinca je to stajalo mučeništva, ali po tome su i on sam i Crkva samo dobili.

Oduzimanje crkvenih dobara, što su komunisti tako temeljito učinili nakon što su došli na vlast, sa željom da unište Crkvu, redove, sjemeništa, vjeru uopće, samo je osnažila Crkvu i njezine ljude. Naučili su nas svećenike i vjernike skromnosti, požrtvovnosti, siromašnom životu, a to su im zapravo najveći neprijatelji kojima nisu mogli ništa. Ljudi su nam samo još više vjerovali.

I mogli bismo nastaviti nizati primjere. Sigurno i svatko od nas ima takvih iskustava. Da nam je Bog ispunio sve naše željice, pa i molitve, i dao nam onako kako smo ga molili, neke važne stvari ne bi se nikada dogodile, ne bismo ih nikada naučili. A kasnije smo vidjeli da je dobro što nas Bog nije tako uslišio. Uslišio nas je puno bolje. Jer, Božje krive crte ravnije su od naših ravnih.