Riječ za život
ned, 30. svibnja 2021. 09:21
Tražim Onoga koji me može prihvatiti čitavoga ovakvog kakav jesam i kakva jest moja situacija. On postoji! Realan je, i puno realniji od psihologa i psihijatara, od svećenika i od mene samoga. On me prihvaća!
Piše: Bazilije M., Katolički tjednik
Nije teško zamisliti čovjeka koji ima ozbiljne životne probleme. Došao je u škripac i pomišlja potražiti pomoć. Netko mu predlaže da posjeti psihologa. Ugovara susret i dugo razgovara s psihologom. Kao sažetak toga razgovora može se reći kako mu psiholog sugerira da napravi prvi korak i prihvati svoju situaciju onakvom kakva jest. Ako ju ne prihvati, ne može ju se ni riješiti. Normalno, to je lako reći, ali život je puno teži i zamršeniji. Pokušava prihvatiti sve, ali mu ide od ruke. To ga dovodi do psihijatra. Psihijatar mu, u biti, sugerira to isto: prihvatiti stvarnost kakva jest. Uz to mu daje neke tabletice da mu bude lakše. Malo mu je lakše, ali problemi ne odlaze. Još mu je najteže prihvatiti da mora uzimati tablete koje ga koče i izobličuju.
To ga prisiljava da posjeti i svećenika. Nakon podužeg razgovora svećenik mu govori slično: „Prihvati svoj križ! Tvoja stvarnost je tvoj križ. Tko ne prihvati križ, problem mu se pojačava i tako dalje.“ Na kraju i on sam shvaća da je to jedino rješenje. Prihvatiti svoju stvarnost. Problem mu je sada najjači što nema snage prihvatiti. Lomi ga život. Stvarnost ga baca na pod, ispod njega samoga.
Prihvatiti je nemoguće ako nisam prihvaćen! A nisam prihvaćen do kraja od nikoga, pa ni od samoga sebe. Svi me žele ukalupiti. Svi na neki način navlače na mene luđačku košulju da im ne činim nasilje svojim ponašanjem. I tu se krug zatvara. Očaj mi ozbiljno kuca na vrata. Iz tog predvorja očaja podižem oči prema Nebu. Tražim Onoga koji me može prihvatiti čitavoga ovakvog kakav jesam i kakva jest moja situacija. On postoji! Realan je, i puno realniji od psihologa i psihijatara, od svećenika i od mene samoga. On me prihvaća! Prihvaća me jer ima snagu dati se ubiti od mene. Dati se raniti mojim oštricama. On me prihvaća probodenim rukama i probodenim srcem. Jedino me On može čitavoga obuhvatiti i obuzeti. Njegovo prihvaćanje me počinje miriti sa stvarnošću. Njegov Križ polako ulazi u moj križ i zasjajuje ga. Olakšava ga. Zaslađuje.
Njegovo me prihvaćanje vraća psihologu i psihijatru, svećeniku i meni samom. Sada sve ima smisla. Sve mi pomaže da rješavam svoje probleme. Bez Njegova prihvaćanja sve je izgledalo nemoguće. Sada je sve moguće. Najvažnije mi je da je moguće živjeti s problemima, čak i s onima koji se sigurno nikada neće riješiti.
Od svih razgovora najvažniji je stalni razgovor s Njim. Taj je razgovor besplatan. Ne traži ugovoreni termin ni posebnu prostoriju. Ne traži nikakvu uglađenost ni pozu. I kad sam potpuno izluđen, On je tu i sluša me i govori mi. Neizmjerno je veći od mene i ujedno je neizmjerno manji, a to mi daje poseban odušak.
Sjećam se molitve Sv. Patrika: „Kriste, budi sa mnom! Kriste, budi preda mnom! Kriste, budi u meni! Kriste, budi ispod mene!“