Piše: Anto Orlovac

Nas je puno na svijetu pa nam se čini da je Isus umro za sve „u paketu“ i ne tiče se baš posebno nas. Uvijek pomislimo da je to više za neke druge koji su veći grješnici od nas (zanimljivo kako u tome velikodušno prepuštamo prva mjesta drugima!). Ali, dobro je zaustaviti se u razmišljanju o tome: riječ je o najvećoj svetinji, o najvećoj ljubavi. Je li Isus za svakoga prolio po jednu kap? Nije, jer nije imao toliko kapi. Ali, prolio ju je do posljednje kapi.

Isusova krv za nas
Počelo je to odmah nakon Posljednje večere. Prva mu je kap pala na zemlju skupa sa znojem u Getsemanskom vrtu. Zemlja koja je pobunom prvoga čovjeka u jednom drugom vrtu, Edenskom, postala prokletom i čovjeku neprijateljskom, otkupljena je već tom prvom kapi. Više nije prokleta. Na nju je pao blagoslov Isusova dara, Njegove krvi.

Nastavio je Isus prolijevati svoju krv te noći kada je uhićen i sutradan, na strašni Veliki petak. Krvario je kod bičevanja, kad su mu tijelo trgali bičevi s olovnim kuglicama na završetcima. Krv je kapala i kada su ga udarali bezdušni vojnici i kad ga je bola trnova kruna koju su mu okrutno i uz poruge stavili na glavu, pazeći samo da se sami ne ubodu. Kapala je i dok je noseći križ padao i razbijao koljena i lice, kad mu je kožu prosijecao teški balvan križa, ali je doslovno lila iz rana ruku i nogu kada su mu ih prikovali oštrim čavlima na to tvrdo drvo. Kako je ostajao bez krvi, Isus je žednio i slabio. Zadnja je kap kapnula onoga trenutka kada mu je bok i srce probo oštri šiljak vojnikova koplja. Izravno iz srca! Ta rana pokazala je da Isus ni jednu kap krvi nije pridržao za sebe. Dao je sve što je imao. Božanski! A Bog ništa ne daje polovično. Kada daje, daje sve.

Eto, upravo tu posljednju kap dao je Isus baš za mene. Na to ne mogu ostati ravnodušan, a da ne budem bezdušan. Tek kad dadneš zadnju kap, dao si sve. A Isus je to učinio – baš meni!        

Krv dvaju Saveza
Stari su Semiti držali da je život sadržan u krvi. Pa, zapravo i jest tako: kad nemaš više krvi u sebi, nemaš ni života. Zato im je u Bibliji, u Starom savezu, bilo zabranjeno konzumirati je. A Novi savez dođe upravo po Isusovoj krvi. Isus u misnoj žrtvi, u otajstvu baš potiče konzumiranja Njegove spasiteljske krvi. Daje učenicima čašu (kalež) i govori: „Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha“ (Mt 26,27-28). A Njegova krv donosi život. Dakle, život je ipak u krvi. Veli, naime, Isus: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!“ (Iv 6,53). Naša je krv zatrovana grijehom. Po njoj umiremo. Za novi, zdravi život, koji se više neće moći uništiti, treba nam Isusova dijaliza, Isusova krv. Upravo nju nam Isus daje.

I ne trebamo se brinuti koju je krvnu grupu imao Isus. Slikovito mogli bismo reći da je imao grupu AB+. Tu, naime, može primiti svaka krvna grupa. No, Isus nije vezan uz krvnu grupu, vezan je samo uz ljubav prema svakom čovjeku kojom svoju krv nudi svakomu tko je želi primiti i blagovati da bi imao život. Jer samo Život može život dati. A to Isus jest. Predivan simbol te Isusove ljubavi, toga života, Isusova je prolivena krv za nas. Sve to obnavljamo i toga se spominjemo u svakom slavlju svete mise. Isus nas na to potiče: „Ovo činite meni na spomen“. Zar nam Isus to treba naređivati? Nije li dovoljno da nas pozove? A to je učinio još na Posljednjoj večeri i podsjeća nas na to u svakoj svetoj misi. Odazovimo se sa zahvalnošću da bismo život imali!