Piše: Anto Orlovac

Što zapravo znači ta tvrdnja? Znači traženje isprike da se izbjegnu zadaće, da se ide linijom manjeg otpora, da se pliva niz vodu, zapravo i ne pliva, nego se pusti da te nosi tuđa energija, tuđa snaga. Takav čovjek vidi samo sebe i svoju udobnost.

A je li moguć svijet u kojemu nitko ne bi radio ništa od onoga što ne mora? Ili bi svijet onda bio puno siromašniji, ružniji, zapravo nemoguć? Sve ono što je kreativno, sva ljudska umijeća, cjelokupna umjetnost, sva ljepota – ničega od toga ne bi bilo jer to nitko nije „dužan“ raditi.

Minimalistički pogledi

Puno je toga mentaliteta kod đaka i studenata: nauči samo za prolaznu ocjenu. Čim je netko savjesniji i uči više nego što je baš „propisano“, proglase ga štreberom ili čak ludim zato što čini ono što se ne mora. Sjećam se jednog pokojnog subrata svećenika još iz bogoslovskih dana. Imao je nešto više godina od nas, ne puno, ali mu je očito i pamet bila u skladu s godinama. Ujutro dok je onako svjež, nakon doručka, a prije početka predavanja, znao bi učiti strani jezik ili pripremati građu za buduće propovijedi. Bilo je komentara: vidi ga, lud je, štreber je, pravi se važan. A kad sam ga kasnije slušao kao propovjednika, onda je bilo jasno da se taj „ludi“ naučio spremati i pametno je i lijepo propovijedao, a oni „pametni“ svakako, samo ne ni dobro ni pametno. Vjernički narod to odmah vidi. A volimo kazati da je vox populi, vox Dei. Jesmo li, dakle, ludi ili mudri propovjednici - mi svećenici, ocjenjuju drugi - naši vjernici. Nije isto otrpjeti, podnijeti nečiju propovijed ili ići „maksuz“ čuti je. Znam svećenike i biskupe na čije se propovijedi jednostavno grnulo. Njihove su se propovijedi pamtile i prepričavale i godinama kasnije.

„Nisam lud raditi što ne moram“, kaže sebičnjak i ne pomogne drugomu u nevolji jer to nije „njegova dužnost“, za to postoje državne ili crkvene ustanove, različite udruge.

Nisam lud „žrtvovati se“ za zajednicu, za opće dobro, veli političar nakon što je na temelju praznih obećanja zaposjeo dobro plaćeno i privilegirano mjesto, ali jest „pametan“ pa zgrće sebi i svojima do devetog koljena. A što ljudi koje oni tobože zastupaju gladuju, grcaju u kreditima i dugovima i izbacuju ih na ulicu – briga njih!

Nisam lud mučiti se oko tuđe djece, kaže odgojitelj, nastavnik, i polovično uradi ono što mu je poziv, poslanje, zadaća. Posljedica je sve tanje znanje i stručnost, sve manje odgoja, što se primijeti na svakom koraku. Tko nije primio, kako će dati?

Kad bi majka rekla: nisam luda žrtvovati svoju mladost i ljepotu, podnositi trudnoću i rađati djecu, to me čini ružnom i priječi moju karijeru, zemlja bi opustjela. Barem mi Hrvati znamo što to znači: eto nas već među deset najstarijih naroda na svijetu. U tom pogledu zauzimamo, nažalost, vrlo visoko mjesto. Taj trend neumoljivo raste.

Život kršćanina je raditi upravo ono što „ne mora“

A vrlo je dobro i lijepo raditi i ono što ne moramo. Kad radimo, kako se to lijepo kaže, za svoju dušu. Baš za svoju dušu. Koliko toga možemo uraditi, recimo, u mirovini što nismo stigli dok smo bili aktivni. Srećom, na ovom svijetu puno je ljudi koji rade ono što „ne moraju“. To su svi umjetnici i znanstvenici koji se zatvore u svoj atelje, u svoju knjižnicu, u svoj ured, u svoj mali svijet i stvaraju nova djela, otkrivaju nove spoznaje, oplemenjuju i čine ljepšim ovaj svijet. Samo oni vrhunski ili oni „najspretniji“ imaju od toga stvarne materijalne koristi. A svi doprinose da ovaj svijet bude ljepši i ljudskiji.

Uostalom, sve najvrjednije i najbolje je upravo ono što uradimo, a „ne moramo“.
Ne moram voljeti, a ipak volim, i sretan sam zbog toga i ja i onaj koga volim.
Ne moram drugomu pomoći, a ja to učinim i ispunjen sam i zadovoljan, a nerijetko sam i prijatelja stekao.
Ne moram biti gradski čistač, ali kad se udružimo i napravimo ekološku akciju čišćenja okoliša, najedanput živimo u ljepšem svijetu i okružju.
Ne moram...
Sve rečeno vrijedi za svakoga čovjeka. Ali kršćanin ne može nikako biti, a da ne čini ono što „ne mora“. On gleda što sve može učiniti, i to čini.

Majka Terezija radila je ono što nije „morala“, pa je postala Majkom siromaha, sveticom našeg vremena, i svi su to vidjeli. Pomogla je stotinama tisuća sama i s drugima koje je pokrenula.

Zapravo, život svakog kršćanina, posebno svećenika, redovnica i redovnika jest raditi upravo ono što „ne mora“. Tako tolikima pomogne do Boga, pomogne nositi teret života, ohrabri ga u poteškoćama, bude mu pri ruci kad zatreba. Uveli smo neki termin o „zauzetim“ kršćanskim vjernicima laicima. I drugi su vjernici, ali nisu „zauzeti“. Čine samo ono što moraju. Često ni to. A „zauzet“ znači da vidi što još može učiniti, pa i to čini, iako „ne mora“.

Ni Bog nije morao

Ni Bog nije „morao“ stvoriti svijet; bio je sam sebi dostatan u Trojstvu, ne bi mu bilo uopće dosadno bez svijeta, ništa mu taj svijet nije doprinio, ništa On osobno nije time dobio. No, stvorio ga je, i tebe i mene u njemu – slava mu i dika. Stvorio ga je dobra, jer tako se čini ono što se ne mora, ono što se radi iz nutarnjeg poriva koji se zove ljubav.

Što je Isus „morao“ činiti? Ništa, ama baš ništa. Nitko ga ne bi mogao natjerati, nitko mu prigovoriti zbog toga, a i nebeski Otac kojemu je on jednak u dostojanstvu ne bi mu ništa „s pravom“ mogao prigovoriti. A učinio je sve. Nije morao postati čovjekom. Kao Bog savršen je i ništa mu ne nedostaje. Nije morao na križ, nije morao u smrt, nije morao podnositi uvrjede i poniženja. Mi se ravnamo po logici: idemo tamo gdje nam je bolje. Isus je tu velika iznimka; on je dragovoljno išao tamo gdje mu je gore. Ali išao je zato da nama bude bolje. Hvala mu, spasio nas je. On je jedini sve to htio, htio jer je znao da bez toga mi ostajemo izvan Njegova domašaja, a to njegova ljubav nije dopuštala.

Kad učiniš ono što moraš, to ti je dužnost, obveza, za to si plaćen i zadužen, i ništa više; kad učiniš više od toga, ono što ne moraš, ti si sretan, ispunjen i druge si sretnima učinio. To je Božja logika. Zato je Bog sretan. Ipak je, dakle, dobro činiti i ono što ne moramo, dapače, to je nerijetko bolje od onoga što moramo.