Piše: Anto Orlovac

„Zaljubio sam se na prvi pogled“. Tako ponekad ljudi opisuju ono što im se dogodilo kad su susreli „ljubav svoga života“. Susretne jednu osobu, prvi put je vidi i već nije ravnodušan prema njoj.

Jedan pogled izazvao je iskru koja je zapalila vatru ljubavi i naklonosti. Ako je tako doživi i ta osoba, eto zaljubljenosti, pa i ljubavi. Oni su se „zagledali“, kaže svijet. A sve je počelo samo jednim pogledom.

Kad je čovjek zaljubljen, traži društvo voljene osobe, „mora je vidjeti“, dok je ne vidi, nema mira. Zaljubljeni ponekad prestanu govoriti i samo se lijepo gledaju. I nikad im dosta gledanja. Što voliš, jednostavno hoćeš vidjeti. Kad moraju biti odvojeni, onda čeznu jedno za drugim, žele se što prije susresti, ponovno vidjeti.

Prijatelj prijatelju, rođak rođaku, zdrav čovjek bolesniku dolazi „da ga malo vidi“, da se s njime druži, da podijeli s njime radost i poteškoće, da mu bude blizak. Onoga pak koga ne voli, čovjek izbjegava, okreće glavu da ga „ne vidi“ kad ga slučajno susretne na ulici. Čak i običan pogled roditelja malom djetetu šalje poruku: kad ga milo gleda sa smiješkom, dijete osjeća da je sigurno, pa uzvraća smiješkom, a na smrknuto, prijeteće lice roditelja dijete se zna rasplakati, a da mu nitko ni riječi nije progovorio. Eto koliko znači pogled i gledanje. Narodna pjesma lijepo kaže za osobu koju je netko prvu zavolio da je to njegovo „prvo gledanje“.

Što vrijedi za međuljudske odnose, vrijedi slično i za naš odnos prema Bogu. Sv. Petar Krizolog, biskup Ravenne, piše kako čovjek koji vjeruje i ljubi Boga, želi ga i vidjeti: „Što ljubav voli, to ne može ne vidjeti: i zato svi sveti što god su postigli smatrahu sitnicom ako ne budu Boga vidjeli. Konačno, i sami su pogani zato pravili kumire da bi u zabludama mogli očima gledati što su štovali.“ (Sv. Petar Krizolog, govor: Ljubav želi vidjeti Boga, Časoslov, četvrtak 2. tjedna došašća, 2. čitanje).

Zato su sveci čeznuli za Božjim licem. A učitelji duhovnoga života kažu da se vječno blaženstvo upravo i sastoji u tome da ćemo zauvijek „Boga gledati“, biti u Njegovom društvu, i to bez bojazni da će to stanje ikada prestati, da ćemo ga izgubiti. To je dakle ljubav koja će zauvijek ostati.

Čovjek udaljen od Boga vapi: „Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o, kada ću doći i lice Božje gledati?“ (Ps 42,3). A uzor patnika – Job, ovako govori u svojoj patnji, uvjeren da će joj Bog učiniti kraj: „Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima“ (Job 19,27). On je najbolje ocrtao stanje i čežnju čovjeka pred kojim je Bog, makar privremeno, „sakrio svoje lice“, odnosno odvratio svoju naklonost. A to se redovito događalo onda kad bi se izabrani narod iznevjerio Bogu. Ponekad i kao kušnja, kao u Jobovu slučaju. No, to ne može biti trajno stanje; čovjek ne može bez Boga. Zato prorok, nazivajući Boga Učiteljem, tješi svoj narod da „se više neće kriti tvoj Učitelj – oči će ti gledati Učitelja tvoga“ (Iz 30,20). Istu misao izriče i nazivajući Boga kraljem: „Oči će ti gledati kralja u Njegovoj ljepoti“ (Iz 33,17).

I Isus kaže da će biti blaženi oni koji su čista srca, jer će Boga gledati (usp. Mt 5,8). To je najveća nagrada. Uostalom, to je i najveće blaženstvo anđela. Sam Isus nam to potvrđuje kad nas potiče da budemo jednostavni poput djece: „Kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima“ (Mt 18,10).

Apostol pak Pavao u svom poznatom prekrasnom himnu ljubavi iznosi iskustvo čovjeka koji želi postići savršenu ljubav i čezne za Bogom, a kojega u ovom životu susreće samo u odrazu, a u vječnosti, u kraljevstvu nebeskom, bit će to izravno: „Sada gledamo kroz zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice!“ (1 Kor 13,12).

Blago nama bude li Bog naše prvo i posljednje – vječno gledanje!