Misao, riječ, djelo i propust


Prošao nam je još jedan dan. Ponetko slatko zaspi, čim „dotakne jastuk“. Blago njemu! Ili je umoran od dnevnog rada, pa je san i zaslužio, ili mu je savjest mirna, ne opterećuje ga krivnja, ne taru ga brige, ili jednostavno ima „sretnu narav“.

Foto: pixabay

Foto: pixabay

Piše: Anto Orlovac

Drugi, iz različitih razloga, ne mogu lako zaspati. A dan je prošao. Možda nas progoni misao: Što sam (u)činio ovoga dana? Završen dan je zatvorena stranica knjige; na nju više ništa ne možemo upisati. Što je bilo, bilo je. Sutra, ako ga bude, otvara se nova. A što sam na zadnju stranicu upisao? Razborit i misaon čovjek mora se to upitati.

Večernji ispit savjesti

Mi kršćani to zovemo večernjim ispitom savjesti. Neki se pravdaju da za to nemaju vremena. Nemaš puno vremena, umoran si. Puno i ne treba. Može i malo, ali kvalitetno. Upitaj se i odgovori iskreno na tri pitanja:

Jesam li danas učinio neko dobro djelo? Barem jedno? Zar mi je dan prohujao bez ijednog dobrog djela? Pa što sam onda činio cijeli Božji dan? Kako bih onda i mogao zaspati tako prazan? Kažu da se teško može zaspati prazna želudca. Tako je nekako i s našim duhom, savješću. Ako su prazni, gladni, bit će teško će zaspati.

Jesam li danas govorio dobre, lijepe, poticajne riječi? Barem jednu? Ili se ne mogu sjetiti da sam ijednu takvu rekao? Koliko sam samo prilika propustio u jednom jedinom danu! A toliki ljudi oko nas, posebno oni najbliži, radovali bi se lijepoj riječi pohvale, ohrabrenja, zahvalnosti, opraštanja. Zar je toliko teško reći bračnom drugu da ga voliš, djetetu da mu se raduješ, suradniku da je nešto dobro uradio; da se s njima lijepo i ugodno osjećaš? Reći nakon nečije pogreške ili čak uvrede: pređimo preko toga, neka se ne ponavlja ubuduće, okrenimo novu stranicu? Zar tako lako zaboravimo kako mi sami „narastemo“ od takve lijepe riječi koju nama drugi upute, koliko nam ona znači? Među mnoštvom praznih, pa i ružnih riječi, nađimo onu lijepu i uputimo je u pravom trenutku onomu kraj sebe. Pravi trenutak je svaki časak života, prava osoba je svatko tko se nađe u našoj blizini. Danas postoji sva sila različitih rječnika: rječnik bilo kojega jezika, rječnik stručnih pojmova, rječnik stranih riječi… Ne znam da je netko napisao i izdao rječnik lijepih riječi. A nešto razmišljam: kad bi nekomu palo na um napisati takav rječnik, rastavljajući lijepe od ružnih riječi, a pisao ih slušajući ljude što jedni drugima govore: i u obiteljima, i na ulici, i na „estradi“, i u medijima, pa i u parlamentima, nisam siguran da rječnik lijepih riječi ne bi ispala mala skromna brošurica, a rječnik onih drugih ne bi stao u jedan svezak, pa bi ih trebalo više.

Kako sam danas razmišljao? Jesam li danas imao dobre, pozitivne misli? Barem jednu? Je li se u meni pojavila želja da je ostvarim? Ili nije stigla ni proklijati, a već sam je potisnuo drugom koja joj, poput kamena na travki, nije dala niknuti. Kažu da su isusovci u odgoju mladih ljudi znali pitati: „Jesi li se u zadnje vrijeme imalo popravio?“ Ako odgovor nije bio pozitivan, onda je slijedilo drugo pitanje: „A imaš li barem želju popraviti se?“

Ako nemaš ni želje, piši kući propalo je!

Jesu li su mi cijeli dan u glavi loše, tmurne, čak zlobne, pokvarene misli? Ako su bile takve, kako mi onda glava i duh ne bi bili zatrovani? Potrebna mi je hitna detoksikacija da ne dobijem zatrovanje duha. Tek onda vratit će mi se mir.

Praznik ne bi smio biti prazan

Moleći opću Ispovijed na početku sv. mise priznajemo da smo griješili: mišlju, riječju i djelom. Na isti način možemo i dobro činiti: dobrom mišlju, koja rađa lijepom riječju i plemenitim djelima. Mišlju, riječju i djelom!

Ako to ne činimo, onda je to propust, propust veliki, onda je taj dan bio prazan, bez obzira što smo u njemu radili. Za „blagdan“ običavamo kazati i „praznik“. Praznik je sinonim za svečanost, za dan slobodan od radnih obveza, za odmor i ugodno druženje. Ali praznik ne bi smio biti prazan! Od praznine nitko ne biva sretan. Pogotovo ne od nutarnje praznine. Praznina je pustoš: i u prirodi, i u kući, i u duši. Propust je još jedan način kako čovjek griješi. Ponekad i vrlo teško. Zato u onoj Ispovijedi priznajemo da smo griješili i propustom. Čovjek tako griješi jer ostaje prazan, jer ostaje sam, zatvoren i izoliran od drugih ljudi i od dobra: od pozitivne misli, plemenite riječi, dobra djela. Kako bi onda mogao biti sretan? Možda je i to razlog što susrećemo sve manje radosnih lica na našim ulicama. Radost ne može doći iz nutarnje praznine.

Ispunjen dan – miran san

Misao, riječ, djelo, sve su to vrijedni Božji darovi. Nama su dane sposobnosti da ih njegujemo i činimo. Kapital, ulog položen na naš račun. Mi, jedino mi, možemo se time služiti. Ako to ne uradimo, ostaju to „mrtvi kapitali“. Ne koriste čovjeku. Bog ih je uzalud davao. A Bog ne voli ništa raditi uzalud. Zapravo, ni mi. Zato s tim darovima valja nešto učiniti, iskoristiti ih.

Upravo misao nadahnjuje riječ, potiče i rađa djelo. Iz dobre nutrine projicira se na dobru vanjštinu. Svoju nutrinu otvaram i otkrivam drugima. A obično pazimo kako se drugima predstavljamo.

Crkva nas podsjeća da se griješiti može i propustom. Kršćanin je pozvan biti aktivan, uključiti se, djelovati, zauzimati se za dobro, za sve što je pozitivno. Za to se valja boriti, neće doći samo od sebe.

Držimo li na uzdi svoje misli, kontroliramo li i biramo svoje riječi, pokrenemo li se te činimo dobro, onda ćemo unatoč ponekom nenamjernom propustu imati miran san, jer je iza nas ispunjen dan.