Anto Orlovac, Katolički tjednik

Ipak, tome se dio razboritijih ipak protivi i upozorava da se treba ozbiljno zamisliti. Kardinal Ruini, nekoć predsjednik Talijanske biskupske konferencije, kritizirao je taj put u njemačkoj Crkvi. Četiri su pitanja stavljena u prvi plan: svećenički celibat, crkveni nauk o spolnom moralu, vršenje vlasti u Crkvi te uloga žena u crkvenim službama. Iz toga je, onda, proizišlo: blagoslov istospolnih parova, ređenje žena, dokidanje obveznog celibata i intercommunio (zajednička pričest katolika i protestanata).

 U puno su crkava već obavljani pseudo-blagoslovi istospolnih parova, prije svega kao izraz prosvjeda protiv „Rima“, a ne pobožnosti. (Evo zapažam: računalo mi, znakovito, automatski podvlači crvenom bojom riječ „istospolni“; znači nešto ne valja, a računalo nije teološki formirano!) Sva ta pitanja duboko zadiru u nauk i praksu Crkve od početka. U iste diple puše i udruga ili pokret nazvan Maria 2.0.

O tome se očitovao i ugledni evangelički pastor Alexander Garth koji – znakovito – službuje upravo u „Lutherovu“ gradu Wittenbergu. Napisao je: „Sa zabrinutošću promatram stremljenja k protestantizaciji u našoj sestrinskoj Crkvi, kakva se očituju kod Maria 2.0 i u Sinodskom putu.“ On je tu „protestantizaciju Katoličke Crkve“ nazvao velikom nesrećom i dodao da je svijetu potrebna zdrava katolička duhovnost „s vjernošću papi, štovanjem Marije i primjerom svetaca Crkve“. Upozorio je na opasnost da takva „demokratizacija nacionalne Crkve“ može dovesti do kršćanskog minimalizma i čak do „razvodnjavanja evanđelja“.

Svaka čast tom uglednom razboritom pastoru. Ništa bolje od ovoga ne bi ni Papa rekao. Moram reći da se meni on čini većim katolikom od svih onih koji zastupaju ovakav „Sinodski put“. Dar je Božji i glas razuma u ovom uzburkanom vremenu i svijetu. I još nešto: ni trunku prozelitizma ne vidim u tom duhovnom čovjeku, ne veseli se što su katolici već gotovo na liniji protestanata kojima on pripada, nego upućuje jasnu poruku: katolici, budite ono što jeste! Nisam čuo, ali može se očekivati da će mediji i njega nazvati konzervativnim kao što nazivaju navedenog kardinala Ruinija. A oni već javljaju da su dvije „aktivistice“ iz udruge Maria 2.0 napustile Katoličku Crkvu. Pokazale su time jasno da one zapravo i ne žele reformu i obnovu Crkve; one ne žele Katoličku Crkvu! A takvima, uz sve žaljenje, širok put! Neka idu kako su odabrali! (S malo zajedljivosti mogli bismo reći: niti smo mi katolici time što izgubili, niti su oni drugi što dobili.)

Dok se divim stavu pastora Gartha, malo razmišljam i o nama, o Crkvi u Hrvata. Čut će se s naše strane sigurno i puno kritike na postupke velikog dijela njemačke Crkve, čak i tamošnjih biskupa. Ali nema mjesta nikakvu osjećaju superiornosti s naše strane, u smislu: eto, hvala Bogu, mi nismo takvi. Ni osuđivanju te naše braće i sestara iz Crkve u Njemačkoj. Ima mjesta samo za žarku molitvu Duhu Svetom da nas rasvijetli, da nas sve sačuva u jedinstvu vjere jer samo tako bit ćemo bliski i našoj braći i sestrama u drugim Crkvama i kršćanskim zajednicama. Nisam čuo da je netko iz Crkve među Hrvatima pozvao na molitvu za njemačku Crkvu. A dužni smo to! Jer, osim što smo braća u vjeri, ona nas je jako zadužila i to još uvijek čini svojom bratskom pomoći. Koliko nam je samo financijski pomogla i pomaže u nedavnom ratu i poraću, ali i inače! Teško bi u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj bilo pronaći ijednu novoizgrađenu crkvu ili samostan u koje nije ugrađen i velik dar Crkve u Njemačkoj: primjerice organizacija Kirche in Not, Renovabis, pojedinih nad/biskupija, župa i redovničkih zajednica te humanitarnih udruga. Oni su nam se toliko puta pokazali pravom braćom na djelu. Isus nešto lijepo reče o onima koji pomažu drugima u nevolji! Ne možemo im uzvratiti na taj način, ali možemo svojom molitvom. Umjesto da se sablažnjavamo i osuđujemo, molimo! Mnogi to već čine, ali pojačajmo molitvu! Tako čine braća braći. A ako nismo braća i sestre u jednoj Crkvi, onda ni s nama nešto krupno nije u redu.