Piše: Anto Orlovac

I dijete odmah sklapa ruke, čini znak križa, moli posve lijepo i ispravno molitvice koje je naučilo. Nema zamuckivanja i zastajanja. Dobiva priznanje, a majka je sretna što je svoje dijete u najranijoj dobi naučila moliti. To se duboko usađuje u djetetovu dušu i nosi to sa sobom cijeloga života.

Isus poučava apostole

Isusu jednom dođoše njegovi učenici s molbom da ih nauči moliti (Lk 11,1). Dakako da su očekivali da će ih Isus naučiti najbolju i najljepšu molitvu. Ili cijeli niz takvih molitava. Isus ih onda poučava molitvu Očenaša. Kod Luke je ta molitva, koja je i inače kratka, još nešto kraća nego kod drugih evanđelista.

Matej tu zgodu prikazuje u širem kontekstu Isusove pouke o molitvi, tj. o tomu kakva molitva treba biti, kako treba moliti, a ne prije svega što treba moliti, koje molitve, što treba govoriti. Mi, pak, često naglasak stavljamo na ono što treba govoriti, kako su to shvaćali i apostoli. Prije nego će izreći Očenaš, Isus ih upozorava upravo na tu opasnost: da mislimo kako dobra molitva znači puno lijepih riječi. Isus se s time ne slaže, dapače, On takvu molitvu naziva vrlo oštro blebetanjem: „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.“ (Mt 6,7-8) A onda dodaje: „Vi, dakle, ovako molite.“ (r.9a)

Očito je da se ovo Isusovo „ovako“ ne odnosi u prvom redu na sadržaj, odnosno riječi koje treba izreći, nego na stav i raspoloženje kojim u molitvi stupamo pred nebeskoga Oca. Ovako, tj. u ovom duhu, s ovim raspoloženjem. Isus nije napisao niti izdiktirao nijedan molitvenik, nijednu zbirku lijepih molitava. Dao nam je samo okvir, poučio kako trebamo pristupiti molitvi, i osnovni sadržaj, a sve ostalo prepušta svakomu pojedinom molitelju. Kad znaš ispravno kako, potrebe ćeš iznijeti sasvim lako. Uostalom, ne treba ih ni nabrajati kao pogani ili neznabošci, kako smo znali govoriti, nego kao Bogu draga i bliska djeca usklađivati svoju volju s Božjom, a ona uvijek hoće ono što je najbolje za nas.

Sveti Augustin poučava nas

Što god mi molili, time zapravo podsjećamo sami sebe, a ne Boga. Sv. Augustin piše: „Nama su potrebne riječi da se prisjetimo onoga i razmatramo o onomu što tražimo, a ne da mislimo kako riječi Gospodina uvjeravaju ili utječu na njega.“ (Tumačenje Gospodnje molitve, Časoslov, IV svez., str. 276) Zatim tumači pojedine stavke Očenaša i nekoliko puta ponavlja upravo tu misao: „Kad dakle kažemo: Sveti se ime tvoje, opominjemo sami sebe da želimo da njegovo ime, koje je uvijek sveto, bude sveto također i kod ljudi.“ I kod drugih zaziva Očenaša piše on: „podsjećamo se“, „opominjemo sebe“, „prizivamo sebi u pamet“. Sebi, a ne Bogu. On to već zna. I završava veliki Augustin: „Treba, dakle, da nas na sve to podsjete te riječi.“ (nav. mj., str. 277) Navodeći Apostolove riječi: „Iznesite svoje potrebe Bogu“, tumači Augustin da se te riječi „ne smiju tako shvatiti kao da ih je potrebno iznositi Bogu koji ih je već i prije poznavao, nego da ih sami postanemo svjesni predano pred Bogom, a ne hvastavo pred ljudima.“ (str. 273)

No, molitva nije nabrajanje, podsjeća i on: „Jedno je dugo nabrajanje, a drugo je dugotrajno duševno raspoloženje.“ (nav. mj.) A duševno raspoloženje prije nastaje u šutnji, nego u mnogom govorenju. Zato Augustin opominje vjernicu Probu: „Neka je daleko od molitve mnogo govorenje! … Mnogo govoriti, znači u molitvi obavljati potreban posao suvišnim riječima.“ (nav. mj.) On ju podsjeća kako nas je Isus „naučio da nam molitva ne bude glagoljiva, kao da ćemo biti bolje uslišani time što budemo govorljiviji“, i da Otac nebeski „zna što nam je potrebno i prije nego smo ga zamolili“. Opet je posve jasan u svojoj pouci: „Onaj koji zna što nam je potrebno i prije nego smo ga zamolili, potiče našu dušu da shvatimo kako naš Gospodin i Bog ne želi upoznati našu volju koju ne može ne poznavati, nego da se naša želja vježba u molitvama, kako bismo mogli primiti ono što nam sprema dati.“ (str. 269)

Eto kako nam je Augustin sjajan učitelj molitve. A takav je zato što je tako duboko ušao u Isusovu misao. Isus je znao cijelu noć provesti u molitvi. Zar mislimo da je cijelu noć Bogu nabrajao svoje želje i potrebe? Ne, za njega je molitva bila blisko druženje s nebeskim Ocem. A kad si s nekim tako blizak i tako se lijepo družiš, onda zaboraviš na vrijeme. U Crkvi ima zatvorenih kontemplativnih redova koji najveći dio dana provode u molitvi. Što toliko mole? Niti nabrajaju Bogu svoje želje, niti okajavaju neke svoje velike grijehe, nego se radosno druže s Bogom, Ocem i Prijateljem. Mole za svijet u kojemu žive. I za tebe koji „nemaš vremena“ moliti. Nemaš vremena, ili je tvoje prijateljstvo s Bogom polovično i mlitavo? Za ono što volimo, uvijek imamo vremena.

Gospodine, nauči nas tako moliti!