Ne posjedovati


Želja za posjedovanjem najradikalnije gasi ljubav. U mržnji ima i puno ljubavi. Ona je frustrirana ljubav i slično, ali je želja za posjedovanjem nešto opako, hladno, poništavajuće, ponižavajuće, diktatorsko, demonsko…

Piše: Bazilije M.

Jedna se supruga zapitala koga joj je najteže ljubiti. Lako joj je bilo zaključiti da je to – muž. Djecu joj je lakše ljubiti. Susjede još lakše, i tako u sve širim i širim krugovima.

Sigurno je da je k tomu tako jer joj je muž najbliža osoba, a velika blizina spontano donosi i velike poteškoće. Pa ipak, našla je i jedan novi razlog, a to je – želja za posjedovanjem. Otkrila je da je njezina želja za posjedovanjem najveća oprjeka ljubavi. Bitno nije: ljubav-mržnja, nego: ljubav-posjedovanje. Onoga koga želimo više posjedovati, teže ljubimo. Želimo da on bude po našem, a to je nemoguće, i to je izvor prevelikih poteškoća.

Želja za posjedovanjem najradikalnije gasi ljubav. U mržnji ima i puno ljubavi. Ona je frustrirana ljubav i slično, ali je želja za posjedovanjem nešto opako, hladno, poništavajuće, ponižavajuće, diktatorsko, demonsko…

U tom svjetlu možemo bolje čuti Kristove riječi: „Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko.“ Znamo da je najvažnija komponenta tog kraljevstva – ljubav. „Ako ne ljubim, ništa sam!“ A samo siromah može ljubiti. Siromah duhom. To je onaj siromah koji se u duši odriče posjeda. Odriče se sebe. A onaj tko ne posjeduje sebe, ne može posjedovati drugoga. Nema skladišta ni zatvora za drugoga.

Želja za posjedovanjem u starini se zvala – požuda. „Požuda tijela i požuda očiju.“ Imati drugoga za sebe. Tjelesno i duhovno. Pretvoriti ga u svoj posjed. I ako je ikako moguće, u samoga sebe. Siromah, jedino siromah, može biti i emocionalno i spolno čist. Jedino on(a)! Ne posjeduje drugoga ni mislima, ni emocijama, ni strastima, a ni rukama.

Siromahu, jedino siromahu, lako je ljubiti. I zato: blago njemu!“

Ali požuda je žilava. Želja da posjedujemo nikada ne jenjava. Njezini kraci stalno se obnavljaju. Nitko ne može biti siromah za stalno. Potrebno se svakodnevno osiromašivati. Dok ovaj svijet svakodnevno juri za bogatstvom, siromah se u duhu stalno bori za siromaštvo. Neizmjerno je lakše postati bogataš, nego biti siromah. Bogaćenje nam ide od ruke, a osiromašenje je izvrtanje naše naravi. Stvarni siromah, Božji siromah, siromah koji realno ljubi može biti samo onaj kojeg prožme sila odozgor. Nitko ne može sam od sebe izvrnuti svoju narav. Ona se žilavo okreće u pravcu bogatstva i posjeda. Siromah duhom je onaj koga Duh Sveti osiromaši, a on se pusti. „Neka mi bude!“ Siromašna Žena! Supruga! Majka lijepe ljubavi! Marija!

Nikoga ne posjedovati! Sve ljubiti! Ah, koji dar i koja bitka!