Ne praznoslovite!


Slušam jutarnju Duhovnu misao na Hrvatskom radiju. Govori srpsko-pravoslavni paroh zagrebački (ime ne upamtih). Govori o molitvi. Navodi Isusovu pouku apostolima: „Kad molite, ne praznoslovite kao bezbožnici!“

Foto: KT

Foto: KT

Piše: Anto Orlovac

Jasno mi je: to je ona Isusova riječ iz evanđelja što je mi na hrvatski prevodimo: „Kad molite, ne blebećite kao pogani!“ (Mt 6,7).

„Ne nabrajajte!“, „ne naklapajte!“ ili čak „ne blebećite!“, značenje je uvijek isto: ne zasipajte Boga obiljem suvišnih riječi u molitvi jer Bog unaprijed zna sve što vam treba. I reče da je u molitvi potrebna i tišina, slušanje, osluškivanje Božjega glasa.

Ali misao mi zastade kod riječi „praznosloviti“. Točnije kod poruke: „Ne praznoslovite!“ Ne znam nalazi li se ona i u hrvatskom jezičnom blagu, ali je izvanredna: „praznosloviti“ znači „prazno-sloviti“, govoriti prazne riječi. I otisnuh se na pučinu misli: koliko se danas praznoslovi! Obilje praznih riječi svuda oko nas. A prazne riječi odraz su prazne glave, prazne duše. Za plod koji se ne razvija kako treba, npr. klas žita, klip kukuruza, jabuka ili što drugo, nego vene, nekoć se u mome kraju reklo da je šuveljiv. To znači: prazan, osušen, uveo, nekoristan. Eto takve su i riječi koje se praznoslove. Apostol Jakov nas potiče da stojimo iza svojih jasnih riječi i stavova: „Vaše 'da' neka bude 'da', i 'ne' - 'ne'“ (Jak 5,12). A svijet kao da osobito voli imena „Dane“ i „Neda“. Ništa protiv tih narodnih imena, samo da ne bude istodobno da-ne i ne-da. Jer to onda može značiti svašta, a ne znači ništa. Pa kad ne valjaju takve riječi za običnu ljudsku komunikaciju, kako da valjaju u božansko-ljudskoj komunikaciji, u molitvi. Zato: Ne praznoslovite! 

A gdje se sve danas praznoslovi? Kamo god se okreneš! Ima obilja riječi, a manjka misli. Jedan je naš crkveni uglednik, šaleći se na svoj račun, rekao: „Meni nikad ne manjka riječi, ali mi često nedostaje misli.“ Kad bismo manje praznoslovili, bilo bi na svijetu više tišine za sazrijevanje misli koje bismo onda mogli prikladnim riječima prenositi drugima.

Ne praznoslovite!

Državnici, politički vođe, saborski zastupnici i svi koji obavljate javne službe, ne praznoslovite! Netko duhovito opisa političara kao čovjeka koji može dugo govoriti, a da ništa ne kaže. To je školski primjer praznoslovljenja. Mnoštvom riječi, nerijetko i pravih logičkih akrobacija, nastoji se impresionirati slušatelja, protivnika učiniti smiješnim i glupim, a sebe i svoje uspješnim, vrijednim, velikim, dapače – jedinim koji nešto znaju i čine. Bez praznoslovljenja sjednice bi trajale neusporedivo kraće, zaključci bi bili jasniji, zakoni precizniji, ljudi zadovoljniji, povjerenje veće, život ljepši.

Novinari i urednici ne praznoslovite! Kad biste se tog pravila držali, televizijski i radijski programi kraće bi trajali, portali bi bili puno pregledniji, puno manje novinskog papira bi se trošilo (eto i dobrog doprinosa ekologiji!). Bilo bi puno manje laži, obmana, krivih informacija, senzacionalizma, neobjektivnosti. Medijski prostor bio bi osvježen. U pročitano, čuveno ili viđeno mogao bi se potpuno pouzdati, informacija bi bila sigurnija, raslo bi povjerenje među ljudima.

Književnici i kulturalni radnici, ne praznoslovite! Prazno-slovi se svuda tamo gdje neko književno, pjesničko, kazališno, filmsko ili koje drugo umjetničko djelo nema zdrave poruke, gdje se unosi nered, besmisao, vrijeđanje i omalovažavanje drugih il' čak mržnja, gdje se pod izlikom slobode govora i stvaralaštva prikriva praznina duše ili čak njezina zatrovanost. Gdje se umjesto kulture propagira šund. Barem biste vi morali znati cijeniti dobru riječ kao plod istinite, plemenite, domišljene ideje, misli. Kako samo dobra riječ može podići i oplemeniti čovjeka! Uljepšati dan. A jedino čovjek i može riječima razmjenjivati misli i ideje, komunicirati, bogatiti se međusobno. Zar tu jedinstvenu sposobnost zlorabiti da bismo praznoslovili?

Crkveni ljudi, propovjednici, ne praznoslovite! Povjereno vam je da drugima donosite lijepu, Radosnu vijest, evanđelje. Ne govorim to samo drugima, nego i sebi, točnije: naglas razmišljam. Koliko nam povjerenje Bog ukazuje time što nas je za tu službu odabrao! Božja je riječ punina onoga što ljudskom srcu treba; u njoj su Božji odgovori na naša pitanja, jasne upute za čestit život. Za Isusom je grnuo „silan svijet“ kako često veli evanđelje, koji je upravo „visio o njegovoj riječi“. Prepoznao je Isusovu jasnu riječ, pravu poruku, životnu pouku. Ne možemo se ne upitati kakvo je naše propovijedanje. Uvijek kad je nepripremljeno, neproživljeno, nedomišljeno, ono je neuvjerljivo i prazno; mi praznoslovimo. A tu pogrešku onda nerijetko nastojimo popuniti blagoglagoljivošću, slatkorječivošću, viškom pobožnih riječi i fraza – a to su zapravo sve sinonimi za praznoslovljenje! Reče dobro jedan iskusan propovjednik: „Lako ti je propovijedati pola sata, a puno teže je propovijedati pet ili deset minuta.“ Propovijedati tako da se rekne i da to ostane! Znam više primjera da su ljudi hrlili na desetominutne propovijedi, od njih živjeli, pamtili ih i prepričavali, a da su od onih „kilometarskih“ bježali. I papa Franjo nas riječima i vlastitim primjerom potiče da o tome vodimo računa.

Ne praznoslovimo i svijet će biti ljepši!